Sabrana djela Veselka Koromana u četiri knjige nedavno su objavile izdavačke kuće Art Rabic Sarajevo i Synospis (Sarajevo/Zagreb). Riječ je o četiri opsežne knjige jednog od najvećih živućih hrvatskih pisaca koje objedinjuju njegovo cjelokupno djelo i kompletnu bio-bibliografiju kao i popis sve literature o djelu uglednog književnika. Prva knjiga sadrži svu njegovu poeziju iz dvanaest pjesničkih knjiga, a druge tri knjige čine njegove proze: roman, igrokaz, novelete, prozni mikroeseji filozofske provenijencije, kritike i eseji, putopisi, članci, intervjui, pisma suvremenicima… Ukratko sve što je ovaj autor napisao i objavio u šezdesetak godina svojeg književnog rada i ukupnog kulturno-književnog angažmana.
Druženje s književnošću
“Po mome mišljenju, čovjek treba uraditi sam sve što može, ne čekajući ničiju pomoć. Ako se zatekne u okolnostima kakve su ove bosanskohercegovačke, usred kojih je meni dano da provedem svoj vijek, onda je to još potrebnije”, zapisao je Koroman u napomeni.
Njegovo druženje s književnošću počelo je između sedme i petnaeste godine kad bi mu se u rukama, pored školskih udžbenika, povremeno našao kakav broširani kalendar i zbirka narodnih pjesama. Sve pod konac tog razdoblja drukčije knjige su mu ostale potpuno nepoznate. Možda stoga za njima nije osjećao potrebu. Odrastao je slušajući zagonetke i pošalice, guslarske pjesme. U dobi od devet godina na njega je neizbrisiv dojam ostavila je -dna Šenoina pjesma.
“Knjiga tada gotovo nije ni bilo. Bio mi je onemogućen pristup k njima. Pjesme i kraći prozni tekstovi iz čitanke su mi bili gotovo jedina lektira. Hoću reći kako je samo dva, tri puta u moju đačku torbu dospjelo čije cjelovito djelo. Ponio sam u njoj Gogoljeve “Večeri na majuru kod Dikanjke, čini mi se, zatim Mažuranićev ep “Smrt Smail-age Čengića” ili izbor iz Puškinova lirskog opusa”.
Koromanov književni život, po riječima urednika Sabranih djela pisca Željka Ivankovića, mogao bi se podijeliti u tri životne faze. Prvoj koja traje od prvih književnih početaka do 1971. godine do trenutka kad je politički maknut na marginu. Drugoj koja traje sve do promjena na našim prostorima i pada komunizma i treća bi bila ona koju je obilježio rat i sve što je donijelo poraće.Uzore je, Koroman, tražio u predstavnicima slavenske duhovnosti, a puno kasnije došao je na red čak i jedan Homer. U Mostaru “sreće” Sergeja Aleksandroviča Jesenjina. Zbunio ga je, doveo u kušnju, oduševio. No, kako kaže, nije pošao za njim nego komad puta... na kojem ga je čekao Federico Garcia Lorca...zatim Rainer Maria Rilke, Giacomo Leopardi, Georg Trakl... u njima je pronašao dio sebe i oni su najviše utjecali na formiranje njegova ukusa.
Prvu pjesmu “Suza” objavio je 1953. godine u mostarskoj “Mladoj Hercegovini”. Cijela je sažeti opis te kapljice iz ljudskog oka. Ubrzo tiska svoju prvu zbirku “Grad prema sjeveru”. Ključne pjesme u tom početnom razdoblju bile su “Mogila”, “Jučer je bilo ljeto” i “Crne naranče”. Razlozima postojanja na Zemlji bavi se u zbirkama “Knjiga svanuća”, “Svjetiljka od trnja”, “Sjaj i rana”, “Na tom svijetu” kao i ciklusima koji su došli iza njih. “U eseju “Svijet ili dvije polovice” (1979.) Koroman zaključuje: “Besmisleno je, naime, znati da postoji smrt, a ne znati ništa o tome kako da joj odolimo”. O svim zgodama i nezgodama iz vlastitog života pisao je u autobiografskom romanu “Mihovil” objavljenom u Sarajevu 1983. godine. U Sarajevo je prvi put došao 1956. godine, po završetku Trgovačke akademije u Mostaru. Od 1969. godine predavao je u visočkoj Gimnaziji, a s Makom Dizdarom bio je i urednik “Života”, glasila Udruženja književnika BiH. U razgovoru s Ivankovićem, Koroman o tom razdoblju kaže: “Na stranicama “Života” 1970. godine objavljujem članak “Uvlake gredu-a postole stoje”, i odmah po rečenom dolasku dajem tiskati drugi zabranjeni “U cara Trojana kozje uši”, čije je dijelove koncem 1971. učinio dostupnim zagrebački Vjesnik. Iste godine pojavio se i članak “Kad ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu”, koji su, uz njegove sastavljače, Vitomira Lukića i mene, svojim potpisima poduprla još petorica pisaca; zbog čega je ostao upamćen kao “Pismo sedmorice”. U prvom tekstu govorio sam posve otvoreno, bez obzira na posljedice, o katastrofalnom položaju hrvatskog jezika u BiH, o čemu do tada, trideset godina nakon Drugog svjetskog rata, nitko nije napisao niti jednu riječ. U drugom sam upozorio na jednako lošu
zastupanost osoba hrvatske nacionalnosti na gotovo svim razinama tadanje bh. republike/države; sudstvu i pravosuđu, upravi, zavodima, informiranju, kulturi, prosvjeti...a u trećem, zajedno s imenovanim suautorom, rekao da ćemo Grgi Gamulinu (koji je iz Republike Hrvatske tobože nešto drsko pitao) - odgovoriti kad budu ispravljeni navedeni propusti. Svaka moja tvrdnja bila je potkrijepljena argumentima i to većinom službenim... Ali, tko te za to pitao?”. Na Koromana se usmjerila politička grmljavina i krenula je hajka koja se protegnula u 1972. godinu. Svoje istinoljublje platio je ne samo izgubljenim uredničkim mjestom u “Životu” nego i novcem jer su mu dali upola manje plaćen posao. Sve je platio zdravljem i vremenom, ali ipak nije poslan na Goli otok. Komunistička vlast je odabrala perfidniju metodu stare Austrije i tako neistomišljenika izvrgnula nevidljivoj trpnji i predugoj muci. Ispred njegova imena stavljen je atribut “nacionalist”, što Koroman nikad nije bio. “Uvijek sam bio kakav sam i danas: samo slobodan čovjek svjestan svoje nacionalne pripadnosti.”
Rat i tragedija
Unatoč politčkoj osudi o njegovu književnom djelu napisano je po desetak, bez iznimke, pozitivnih kritika. Sredinom 1985. dobio je nagradu Udruženja književnika BiH za zbirku izabranih pjesama “Jezik na pašnjaku”, a 1990. postao je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Rat ga zatiče u Sarajevu, kojeg napušta 6. studenog 1992. godine. Stariji sin Tomislav mu kao 18- godišnjak stupa u brigadu HVO-a, i rat provodi u okolnim rovovima pune tri godine. To se odrazilo na njegovo zdravstveno stanje pa je za vrijeme studija u Zagrebu 2002. godine preminuo od karcinoma želuca. Prije te tragedije 1993. umire mu otac a četiri godine nakon njega i majka. Ratne 1993. godine postaje prvi predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i biva imenovan glavnim urednikom časopisa “Osvit”. Godine 2008. postaje član Akademije nauka i umjetnosti BiH.
Poezija je Veselka Koroman učinila jednom od najvažnijih književnih pojava našega jezika zadnjih šest desetljeća. Međutim, pored pjesništva, Koroman se bavio i prozom pišući kritike, eseje, putopise, polemike, članke, kao i već spomenuti autobiografski roman “Mihovil”. “Živeći i radeći izvan dominantnih političkih struja u hrvatskoj književnosti, Koroman je gotovo sve vrijeme ostajao na margini, kao uostalom i jedan Petar Gudelj na jedan način, Vladimir Pavlović na drugi ili kao Boris Maruna na treći, a koji su se profilirali izvan užeg, nerijetko uskogrudnog, ekskluzivističkog hrvatskog književnog prostora u kojemu se dominantnim političkim strujama nisu priklanjali ni pjesnici tipa Danijela Dragojevića, koji je živio u samom fizičkom središtu te književnosti...
Koliko o intelektualnom Koromanovom angažmanu svjedoče njegovi tekstovi: polemike, pisma, eseji, članci... No, književnoga se Zagreba to uglavnom nije ticalo. Književni se Zagreb bavio samim sobom, pa je svoju tzv. “hrvatsku šutnju”, eufimistički rečeno, s vremenom pretvarao i pretvorio u hrvatski kukavičluk, ili da baš ne citiramo Matoša (“Još koji dan i riječi Hrvat i Kukavica biće jedno isto” - napisao je pred više od stotinu godina)”. O odnosu Zagreba prema Koromanu i njegovim djelima pisao je nedavno i popularni književnik i novinar Miljenko Jergović. “Veselko Koroman rodio se kao pjesnik od kamena, i ponekad bi se – u to vrijeme i s razlogom – u Sarajevu pisalo i govorilo o zagrebačkim pogledima na hrvatsku književnost i poeziju, slijepim, tupim i neznalačkim, koji su svoje veličine prepoznavali i nalazili kojekuda, ali jednoga od najvećih, ako ne i najvećega svoga živog pjesnika, koji je istovremeno bio i naš pjesnik, u Zagrebu uopće nisu poznavali ni čitali. S izuzetkom Vlatka Pavletića. On je Koromana čitao”. Koromanova deviza je “ne umrijeti prije vremena. Nagledati se neba dok još izlazi sunce”