Do polovine brda uspuzala se zemlja –
dlan po dlan motika je primicala nebu.
Lomio se život praočeva na domaku Boga,
Bog je uzmicao pred molitvama hljebu.
Na vrhu zemlje neprikosnovena međa,
zgurene kuće urasle u kamen,
škrti oblaci okreću im leđa,
dok ih sunce pretvara u plamen.
Od polovine brda kamen gospodari,
njegujući guju u svojoj surovoj šutnji,
iznad sunce poput grabljivice krstari
držeći zemlju u nedoumici i smutnji.
Otrovni dani ljeta osuli bezbroj strijela,
pokorno gine vinograd u strani,
jedino suncu prkosi košćela
i čempres prisutan na svakoj sahrani.
(“Hercegovina”)
“Rođen sam u rašljama Bune i Neretve da cijeli tijek života učim plivati i taman kad sam mislio da sam isplivao, netko me gurnu da potonem, pa se nađe dobar čovjek pa mi pruži ruku da me izvuče i kad sam mislio da sam našao svoju obalu, onda tonu države. Već su tri države u mom životu potonule”, govorio je za života Vladimir Vlado Puljić, legenda Mostara i Hercegovine, umjetnička duša, pjesnik i slikar u jednoj osobi i nenadmašna “liska” koja je svojom duhovitošću obilježila cijelu jednu epohu grada na Neretvi.
Pjesnik i slikar
Ovih dana, točnije 21. studenoga, navršit će se cijelo jedno desetljeće otkada Vlado više nije s nama. Njemu u čast nedavno je dodijeljena likovna nagrada “Vlado Puljić”, a također i jedna književna nagrada nosi njegovo ime. “Puljić je slikar kakav je i pjesnik, a pjesnik kakav je i slikar”, ocijenio je netko davno.
Ipak, ma gdje da je Vlado putovao, Hercegovina ga je slijedila u stopu; bili su nerazdvojni i kao takvi prepoznatljivi. Puljićeva poetska slika Hercegovine dovedena je do savršenstva preko još jedne skupine simbola: gunja, šipka, motike, grožđa, čempresa… Među antologijskim Vladinim pjesmama ističu se “Hercegovina”, “Vinska mušica” i “Gunj”.
U likovnoj umjetnosti bio je prepoznatljiv po šipcima koji su bili njegov zaštitni znak. Upravo je ovo vrijeme kad dozrijevaju i obogaćuju našu hercegovačku trpezu. Jedan vic iz knjige Džemala Raljevića, koji se Vladi također nedavno gore na nebu pridružio, kaže:
“Vlado se dogovarao s čovjekom koji je poželio kupiti njegove slike sa šipcima, ali različitih dimenzija... - Kako bi bilo da na većoj naslikam ‘glavaše’, a na manjoj ‘uličare’? - predloži mu Vlado”.
Vlado je za života imao 35 samostalnih i 150 skupnih izložbi te dobio veliki broj nagrada i priznanja, kao i ono za životno djelo. Vrhunac je bila izložba u muzeju Mimara, koja mu je kao rođenom Zagrepčaninu došla kao satisfakcija i okrunila njegov plodni životni i radni vijek. Je li Vlado Puljić bio bolji pjesnik ili slikar, nitko ozbiljno nije proanalizirao. Ipak, na jednom mjestu pronašli smo ovakvu ocjenu:
“Puljićeve slike su većinom smatrane manje reprezentativnim od njegovih pjesama, možda zato jer su uvijek analizirane i promatrane odvojeno od njegove pjesničke prakse.
Međutim, ako pročitamo neke od njegovih pjesama, ove slike bismo mogli sagledavati u sasvim drugoj dimenziji. I sam Vlado Puljić jednom je izjavio – da su one samo dio njegovih pjesama” - zapisala je u katalogu izložbe posvećene Vladi Puljiću pod nazivom “Vjeran sebi, gradu i podneblju”, koja je prošle godine postavljena u Galeriji Aluminij, Barbara Martinović, povjesničarka umjetnosti.
Ostao vjeran sebi, gradu i podneblju
Vlado je objavio osam knjiga poezije: “Ilinštak”, “Veliki kamen”, “Veliki čempres”, “Vinska mušica”, “Razorena kuća”, “Vodokradica”, “Nar na dar”, a godine 1997. tiskane su njegove “Izabrane pjesme”. Prevođen je na brojne jezike, uvršten u antologije hrvatskoga pjesništva. U pripremi je imao zbirku “Češalj za gnjide” koju za života ipak nije stigao objaviti.
Generacije Mostaraca pamte ga i kao vrsnog pedagoga i učitelja, ali i druželjubivog čovjeka uvijek spremna dati životni savjet, ali i ispričati šalu i dosjetku. Tko zna, možda nas kao dobri duh promatra negdje odozgo. Zato je dobro prisjetiti se naših velikana poput Vlade Puljića. Posebno u ovako značajnoj prigodi.•