Nakon što je film Danisa Tanovića “Epizoda u životu berača željeza” doživio veliki uspjeh na Internacionalnom filmskom festivalu u Berlinu dobivši Srebrnog medvjeda, a glavni glumac Nazif Mujić nagradu za najboljeg glumca Berlinalea, BiH se ponovno našla u središtu svjetske pozornosti. Ovoga puta zbog životne drame koja je i redatelja Tanovića, nakon što je pročitao, ponukala da od priče jedne romske obitelji koja je diskrimirana na najgrublji način, napravi film i pokaže s kakvim se životnim problemima susreću manjine u BiH. Film snimljen upravo u vrijeme kada se BiH bori s pritiscima Europske unije da riješi presudu u slučaju Sejdić - Finci (Roma i Židova) o kojoj bh. građani nisu ni znali pravu poantu, sada će im kada čuju ovu tužnu priču sve biti jasno.
Ravnatelj kao Bog
Priču radnje filma “Epizoda u životu berača željeza”, koja je pokazala surovost s kojom se susrela romska obitelj koja je bila i glavna glumačka postava na filmu, donosimo u cijelosti. - Deset dana je Senada Alimanović u stomaku nosila mrtav fetus jer joj tuzlanski liječnici nisu željeli pomoći dok ne donese uplatnicu na 980 KM. Senada je imala 31 godinu i sa suprugom i djecom živi u naselju Poljice u lukavačkoj općini. S djetetom bila je, prema vlastitoj procjeni, bila je trudna pet mjeseci. Priča od koje se ledi krv u žilama, a odigrala se u kolovozu 2011., a koju je ispričala za “Žurnal”, govori o nehumanosti tuzlanskih liječnika i nemoći bračnog para. Kako Senada nije imala zdravstveno osiguranje liječniku nije ni išla – novac za preglede nije imala. Na odlazak u lukavački Dom zdravlja natjeralo ju je krvarenje. Liječnica u Domu zdravlja nakon ultrazvučnog pregleda zaključila je kako mora hitno na kliniku u Tuzlu: - Liječnica Morankić me pregledala iako nisam imala knjižicu, napravila je ultrazvuk. Rekla je kako bebi više nema pomoći i dala mi uputnicu da idem hitno na Gradinu, u bolnicu u Tuzlu. Došla sam na Gradinu, oni su me prihvatili, stavili na ultrazvuk i vidjeli što je - ispričala je za Žurnal. Umjesto pomoći dobila je odbijenicu:
Nisu imali novca
- Liječnica nam je rekla: Evo vam broj žiro-računa, uplatite 980 KM pa dođite s uplatnicom. Rekla sam da novac nemam. Ona mi je možda i bila voljna pomoći, jer ja sam nosila mrtvo dijete u sebi. Nazvala je telefonom ravnatelja, rekla mu je kakav je slučaj u pitanju, na što je on odgovorio: ‘Ako nema knjižicu ona je za nas stranac i mora platiti. Ako ima taj novac možete je završiti, ako ne – neka ide kući’. I otišla sam kući. Jednostavno – samo umrijeti. Nemaš što drugo. Ravnatelj Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla je prof. dr. Elmir Čičkušić, specijalist patološke anatomije, liječnik medicinskih znanosti, izvanredni profesor na predmetu Patologija Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli i šef Katedre za medicinsku dijagnostiku i molekularnu medicinu Medicinskog fakulteta. Za razliku od Senade koja slaže samo grubu konstrukciju priče, njen suprug Nazif pamti i detalje. - Kad je izašla s pregleda počela je plakati i kaže mi: ‘Beba je mrtva’. Ukočio sam se, nisam znao kome se obratiti. Kad smo došli u bolnicu pitaju gdje je zdravstvena. Kažem, nemam, nisam na zavodu, skinuli su me sa zavoda jer sam demobilizirani borac. Kaže liječnica: Evo broj žiro-računa, uplatite pa dođite. Zahvat košta 980 maraka, a nakon toga trebalo bi platiti i boravak u bolnici. Koliko će ostati, zavisi. I još su mi rekli: ‘Ako mislite svojoj ženi dobro, donesite novac’. Nisu imali od koga pozajmiti novac ni nešto što bi prodali. Nazif je u potrazi za novcem otišao u tuzlanski Resursni centar, a kasnije i u OESS, s kojim je surađivao putem NVO-a u kojem je povremeno radio: - Rekli su: Skupit ćemo koliko možemo. Dva - tri dana sam čekao i ništa. Kasnije sam od OESS-a dobio 120 KM. Nisam znao što da radim, ona je kući plakala, previjala se od bolova, i dalje je krvarila. Opet smo otišli na Gradinu i oni su opet zaključili isto, kažu – malo smo je očistili – neće toliko krvariti, ali će imati bolove. Drama je trajala desetak dana. Nazif i Senada za Žurnal se prisjećaju da su u KCU Tuzla odlazili su nekoliko puta tražeći način za plaćanje zahvata. Sve to vrijeme Senada je bila životno ugrožena, a iz izjava tuzlanskih liječnika jasno je da su toga i oni bili svjesni. Suosjećanja, ipak, nije bilo, nastavlja Nazif:
- Daj, kažem, spasite ženu, platit ćemo, vratit ćemo, kako dobijemo neki novac vratit ćemo, nećemo ostati dužni ni marke. Ne, ne, kaže, kad sve platite onda. To je bila odluka ravnatelja i protiv njegove volje nitko nije smio ništa učiniti, iako je ova liječnica bila voljna pomoći. Svaki put su samo odmahivali glavama i govorili – prvo platite.
Spas u Doboju
Senada je, kako sama kaže, “tumarala deset dana po kući” u užasnim bolovima. Zbog toga, kad se ukazala prilika za rješenje, moralnih dilema nije bilo: - Evo, priznajem, prevarila sam državu. Uzela knjižicu od svoje snahe i otišla u Doboj da mi pomognu. Morala sam slagati da se spasim svojoj djeci. Tu su me prihvatili i sredili i ostala sam živa. Rekli su mi: ‘Da nisi došla za dva sata podlegla bi’. A kad sam se oporavila bilo mi je ko da sam se tek rodila što sam sve preživjela. I Nazif je, dotad nemoćan, znao da drugog rješenja nema: - Imali smo 150 maraka i spremimo se i odemo u Modriču u Dom zdravlja. Večer prije smo nazvali glavnog liječnika koji nam je rekao da ponesemo knjižicu i da ćemo sve srediti. Ponijeli smo knjižicu snahe. Pita liječnik: Gdje je supruga? Znao je čovjek o čemu se radi, znao je da nije njena knjižica, znao je sve, sigurno, ali je bio čovjek. Dobili su uputnicu i otišli u Doboj: - Na primanju u Doboju traže osobne, mi kažemo da smo zaboravili, ali smo imali uputnicu i na primanju kad su vidjeli stanje odmah su je odveli na stol. Bila je na operaciji tri i pol sata, a onda je došla glavna liječnica i rekla meni: ‘Dobro će ti biti žena, Nazife, uredu je, sve će biti dobro’. Izašao glavni liječnik, kaže meni: ‘Da za dva sata niste došli ovdje, podlegla bi. Znaš šta su klisure krvi i gnoja, krv bi joj se zatrovala, Nazife.’ Htio sam mu zahvaliti, rekao sam mu: ‘Doktore, ne mogu vam opisati koliko sam vam zahvalan, spasili ste moju suprugu za mene i moje dvoje djece’. Kaže on: ‘Ništa se ne brini, sve je u redu, ovo neka bude ovako i ništa mi ne trebaš davati ni plaćati. Samo pozovite suprugu da se ne bi izgubila jer ja ovakav slučaj nisam vidio dosad’. I Nazif i djevojčice čekali su Senadu ispred sobe, ali ona se satima nije mogla probuditi. Kad se konačno javila na telefon, Nazif joj je rekao: - Ustani, gledaj svoje curice, plaču ti – rekao sam joj kako bih je trznuo. Ustala je, izašla i otišli smo kući kad se malo oporavila. Sve je bilo u redu, dobili smo recept, 85 km tablete, kupili smo ih. Kad smo došli kući, počela je plakati. Ali svaki dan, malo pomalo, oporavljala se. Bila je sve bolja. A ja sam joj, budući da sam dobio i tih 120 KM od OESS-a kupio sok od borovnice, onaj dobri, pošto je puno krvarila, barem da ne pije vodu. Na kontrolu Senada nije nikada otišla – tuzlanskim liječnicima, kaže za Žurnal, više nikada neće. Da je Senada umrla, našao bih ravnatelja... - Morali smo nešto učiniti, morali smo je spasiti. Ne znam ni danas tko je ravnatelj bolnice u Tuzli, ali tko god da je – sram ga bilo. Sve se, slažu se, u nesreći dobro i završilo. A Nazif dodaje: - Da ti samo još nešto kažem, jer ja sam sebi to bio očitovao u glavu: da mi je žena podlegla, morao bih otići u Gradinu i prvo ravnatelja naći, a zatim sve ginekologe koji su tamo. I onda sebi presuditi, jer mi života poslije više ne bi bilo. Bez nje, a i nakon što bih to uradio. Sve bi, uvjereni su, ipak bilo drugačije da nisu Romi, siromašni i diskriminirani: - Četiri godine sam bio na liniji i nikada osim duše i poštenja nisam dijelio ljude. Čak nisam ni ubijati htio. Koliko puta pored mene prođe četnik dok sam u rovu, a ja ništa a ni on ništa: ne diram te - ne diraj me. A sad, u miru, smatraju Romi smo..., samo gledaju interes stranaka i vjera. Čim dođem sa curicama i suprugom tamo, u bolnicu, odmah: Ajte svi vani, osim Senade, nema djece ovdje. A tisuću djece u Gradini, samo naša ne mogu. Bilo bi ovo sve 100 posto drugačije da nismo Romi. I Senada je često svjedočila neugodnim situacijama: - U Lukavcu su dobri liječnici i svaki put kad je djevojčicama nešto trebalo primali su ih. A u Tuzli kao da stoku drže, htjeli su me pustiti da umrem. Da su dobri ne bi dopustili da ja budem u takvoj opasnosti. Znači, ako je novca spasit će te, a ovako, ako nemaš dubok džep, ne možeš ni otići liječniku. Zato Nazif tvrdi kako je diskriminacija prema Romima mnogo izraženija u Federaciji BiH: - U Doboju nas nitko nije vani istjerao. Eto, mi nismo iz Republike Srpske, iz Federacije smo, a ja zahvaljujem u ime svih naroda Republici Srpskoj na iskrenosti i duši koju su nama dali. Zahvaljujem se na životu moje žene koji su nam darovali. Što su nam je vratili.