Susreli smo fra Vladimira Vladu Ereša, poznatog franjevca Heregovačke franjevačke provincije, na odmoru u domovini, u rodnom kraju, u svojim Radišićima. On redovito, svake godine u Večernjaku, u ljetnim danima da osvrt na našu domovinu, događanja u njoj, usporedi život u svijetu i život u ovim krajevima. Vrijedno je pročitati “pogled sa strane” čovjeka koji tu ne živi, ali živi s našim narodom daleko od rodnog kraja. Naravno da su u susretima s našim narodom teme koje se tiču voljene domovine, rodnog kraja i našeg naroda.
I odmah pitanje uobičajenog sadržaja: • Ima li promjena od prošle godine u našoj domovini? Idemo li prema boljem na prostorima Hercegovine?
Najprije, pozdrav s velikom ljubavlju, mojoj planetarno dragoj domovini Hrvatskoj i sretno joj europsko uzletište kao i Herceg Bosni, prvoj susjedi. Rođen sam u samoj blizini Europske unije (zamislite, oko 5 km), vauuu,.... koja radost i ponos. U sebi, dok gledam “francusku cestu” od Vrgorca pa istočno osjećam blagodat Njemačke, Nizozemske, Austrije, iako ja to, naravno nigdje ne vidim, ali mi je drago što je tu blizu. Do Crvenog Grma došao nam Pariz, Berlin, Stutgartt itd... A Boga molim da “prijeđe i preko granice malo dalje do moje kuće”, a bit će i to, uskoro... čekaj malo dok reda dođe.... Šalu na stranu, ali s ovim sam želio nešto drugo reći. Ima tu puno i istine.... Vidim tunele, vijadukte, vidim naljepšu autocestu u Europi kroz moju Hrvatsku, vidim turiste na pola sata od moje kuće kako su došli iz daleka na moju plažu, moje uuropsko more, jedu moje paprike, krastavce i paradajze, vidim milijune hodočasnika u europskom i svjetskom hodočasničkom svetištu, u Međugorju. Vidim kako se pusta Bijača pretvara u europski prijelaz veličine Como-Ciasso, Simplone, Ženeve, vidim europsku valutu euro na pragu moga doma, vidim pune crkve vjernog naroda okupljenog oko svoga Gospodina čekajući nove blagoslove, vidim normalne osobe, kršćanske brakove, vidim poštovanje roditelja i vladavinu zakona Božjih i društvenih, vidim jedan život dostojan ovoga vremena, vidim..., joj, koliko toga vidim. A vidite li vi to ...? Dajte ljudi da malo pozitivno vidimo, a ne samo negativno, iako se bojim da neću u nastavku razgovora “popustiti” u ovakvom radosnom razmišljanju... Dakle, puno toga lijepoga je pred našim vratima. Neće ono nazad. Ono je tu. E sada zavisi od mojih sunarodnjaka kako ćemo to prihvatiti, kako ćemo se ponašati, hoćemo li trebati “kurseve”, “doškolovavanja” i “prekvalificiranja” da budemo spremni preuzeti odgovornost i nastaviti graditi europsku školu standarda na ovim prostorima. Onaj tko želi bolje sebi i svojima hoće to, želi to i može to...! Razvoj ide u tom pravcu i mi ga ne možemo zaustaviti.
Ostatak razgovora možete pročitati u današnjem tiskanom izdanju Večernjeg lista.