Posljednja tri dana Tončica Čeljuska i Đurica Drobac središnji Dnevnik HRT-a završavali su prilogom o otvorenom ratu Vlatka Markovića i Igora Štimca za čelno mjesto u Hrvatskom nogometnom savezu.
"Idemo do kraja"
Dobro, borba se vodi za predsjedničku fotelju, ali dodao bih mali ispravak netočnog navoda, protukandidat Igora Štimca zapravo je Zdravko Mamić. To više nije tajna, ovo je borba dva klana koji objektivno ne mogu donijeti moralnu revoluciju u naš nogomet, a ona je ovom zatrovanom nogometu zapravo nasušno potrebna. No, u meni danas, nažalost, živi samo utopija te vječno pitanje – tko će zauzeti mjesto u raju, poštenje ili vlast?
"Idemo do kraja" – borbeni je poklič 'sina Neretve', kako njegovi pristaše tepaju bivšem stoperu znamenitih vatrenih, čovjeku koji bi trebao donijeti promjene. Štimac je u medijskoj ofenzivi, kolega je duhovito napisao da 'iskače iz paštete' i, kako se bliži 'dan D', taj robusni i agresivni pretendent za prijestolje postaje više nego ozbiljnim protukandidatom. Koji nikako nije za podcjenjivanje.
Vlatko Marković poznat je po prilično bahatom i samouvjerenom stavu. Njegova znamenita izjava "Bit ću predsjednik do kada ću ja to htjeti", eto, nakon dvanaest godina, prvi put opasno živi, ako je vjerovati svim proračunima i rezultatima županijskih izbora. Trče se posljednji metri, koji sugeriraju da će se 17. prosinca zapravo gledati fotofiniš. Njegovo posljednje pojavljivanje pred novinarima i objektivima otkrit će da imperij ne uzvraća udarac, već drhti.
Pregazilo ih vrijeme
Markovićev stalni pogledi u pod te odsutnost duha, ne i tijela u Rusanovoj 13 sugeriraju da se 'nema nikih problema' umorio, da ga je, kao i Zorislava Srebrića, zapravo vrijeme potpuno pregazilo i da bi sam ovu bitku sa Štimcem izgubio. Dinamo je iznimno zainteresiran za to da se poredak u hrvatskom nogometu ipak ne mijenja. Tako je Marković odlučio svoju sudbinu staviti u ruke Zdravka Mamića. A u ratu 'dva velika fakina' još je sve moguće.
Preuzeto sa www.vecernji.hr