Danas, kad se autocestom od Zagreba do Zadra dopuštenom brzinom automobilom stigne za dva i pol sata vožnje, malo se tko sjeti, a od mlađih malo tko i zna da se tada, u ratnoj zimi 1992./1993., do Zadra putovalo 10, 15 sati, a ponekad, jer je trajao napad pobunjenika granatama, i po cijeli dan. Nakon godinu i pol rata Hrvatska je tada bila pred raspadom. Odvojenost sjevera od juga zemlje bila je gotovo potpuna, a veliki gradovi poput Zadra, Šibenika, pa i Splita bili su redovito bez osnovnog – vode i struje. Putovalo se od Zagreba preko Gorskog kotara ili starom cestom preko Brinja na Senj, Karlobag, potom trajektom iz Žigljena na Pag, otočkom cestom, prelazilo se preko polurazrušenog Paškog mosta pa na Nin, dijelom makadamskom cestom do Zadra.
Povući mačka za rep
U gospodarskom smislu Hrvatska se raspadala, pogotovu što su bile blokirane i ostale komunikacijske žile kucavice; autocesta prema Slavoniji te sve glavne pruge. Hrvatski državni vrh, suočen s posljedicama blokade, odlučio se na vojnu akciju kojom se jednostavno moralo ponovno povezati sjever i jug zemlje. Politički, to je bilo gotovo nemoguće poduzeti jer vladalo je primirje pod pokroviteljstvom UN-a, a zadatak “plavaca” bio je održati postojeće stanje bez većih sukoba zaraćenih strana. Odlučiti se u tim uvjetima na vojnu akciju značilo je ujedno “povući debelog mačka za rep” jer bilo je jasno da će političke reakcije međunarodne zajednice biti pogubne za Hrvatsku.
Nadalje, nitko nije mogao jamčiti da su hrvatske oružane snage uopće i sposobne izvesti prvu veću napadačku vojnu akciju i osloboditi zadarsko zaleđe, taj teško pristupačni, utvrđeni i minirani teren. Srećom, tada je HV baš stvarao svoj zapovjednički “dream team” koji će uspjeti provesti operaciju “Maslenica ‘93.” kodnog naziva “Gusar”. Pripreme su počele odmah nakon sređivanja stanja na jugu, od Ploča do Dubrovnika i Konavala. Pokazalo se presudnim što je stari general Janko Bobetko “prokrčio” put za mladog bivšeg legionara Antu Gotovinu koji se već iskazao u teškim borbama u zapadnoj Slavoniji. Gotovina je netom bio postavljen za najodgovorniju vojnu osobu Zbornog područja Split. Prvo što je poduzeo bilo je preseljenje svog stožera u Zadar. Pažljivom promatraču to je već trebalo najaviti koji je cilj HV-a. Gotovinu prima i zadarski nadbiskup, pokojni Marijan Oblak i pita ga treba li skloniti drevno i legendarno zlato i srebro Zadra. Sve je bilo spremno za prebacivanje zadarskih svetinja u Italiju. No Gotovina mu je samo rekao: “Ne, neće zbirka napustiti Zadar i Hrvatsku”. Nakon akcije Gotovina je obišao Oblaka i rekao mu da je zbirka sigurna, a Oblak mu odgovorio da su sestre benediktinke zbirku već raspakirale.
– Još dok smo bili na jugu, general Bobetko prišapnuo je na uho zapovjedniku 4. gardijske brigade pukovniku Mirku Šundovu, a onda je to on potom prišapnuo i nama, da se počnemo pripremati za operaciju oslobođenja masleničkog ždrila – sjeća se Mirko Ušljebrka, tada bojnik i zapovjednik 2. bojne 4. GBR. Bilo je to mjesec dana prije akcije, a njegova je bojna dobila zapovijed da se prva prebaci na zadarsko područje.
– Zadatak nam je bio organizirati prihvat za ostale gardiste, kao i poduzeti brojna izviđanja u pozadini neprijatelja – kaže. Ušljebrka je, kada je akcija krenula, vodio lijevo krilo na glavnom napadačkom pravcu, prema Novigradu, dok je zapovjednik 3. bojne 4. GBR Jozo Šerić vodio desno krilo na pravcu prema Kašiću. – Iskreno, nakon borbi na jugu, gdje smo imali prilične gubitke, poginule i mnogo ranjenih, u Zadar smo stigli sa znatno smanjenom borbenom popunjenosti (40%), sa 130 umjesto 350 gardista. Manjak ljudi bio nam je veliki problem, na granici smo uopće sposobnosti da izvršimo zapovijedi, zvonilo mi je u glavi uoči akcije – kaže danas zapovjednik Ušljebrka.
Napredovali su prebrzo
– Bilo je dosta riskantno, volje nije manjkalo, naprotiv, a s nama su ipak bili oni najiskusniji ratnici – prisjeća se. Kaže da su našim snagama na ruku išle i vremenske (ne)prilike. Rano ujutro bila je izmaglica pa su se vojnici njegove bojne uspjeli primaknuti na puškomet utvrđenim pobunjenicima na strateškoj koti na Podgradini.
– U ranu zoru krenuli smo uz faktor iznenađenja u borbu “prsa o prsa” i osvojili bunkere – kaže Ušljebrka. Problem je nastao jer su gardisti napredovali prebrzo prema Novigradu, a desno je krilo “zakočeno” prema Kašiću pa se neprijatelj pregrupirao i udario s boka. Kaže da je to bila utrka s vremenom jer znalo se da će pobunjenici “preoteti” svoje tenkove koje je “pečatirao” Unprofor, što se i dogodilo poslijepodne. Nakon što su napunili svoje tenkove i krenuli u protunapad, počeo je pravi “fajt” – kaže Ušljebrka. – Bilo je krvavo, akcija Maslenica bila je za vojnike znatno teža i krvavija no Oluja, primjerice – kaže. Pored toga, pokrenula se i međunarodna zajednica, snažno pritisnula RH, pa su Franjo Tuđman i Bobetko morali zapovjediti da se stane pa nismo uzeli i važan strateški položaj, plato “Debelo brdo”, odakle su pobunjenici i dalje imali kontrolu nad zaleđem – dodaje Ušljebrka i potvrđuje da akcija uopće nije bila jednostavna ni laka, naprotiv poduzeta uz velike gubitke. I sam Ušljebrka bio je ranjen u Kašiću.
– No naučili smo mnogo, da HV može na malom prostoru i u kratku vremenu razbiti neprijatelja, da svi rodovi vojske i mornarice mogu ratovati i dobro surađivati te da prvi put HV može izvesti, kasnije je to bio naš najjači adut, koordinirani tenkovsko-pješački napad u brzom prodoru. Pokazalo se nakon Maslenice da će daljnji tijek rata ići samo u jednom pravcu – naše pobjede – zaključuje Ušljebrka. Damir Krstičević, jedan od legendarnih zapovjednika gardijskih brigada, tada je još bio zapovjednik 113. šibenske brigade čiji je zadatak bio osiguravati bok 4. gardijskoj.
Gotovinina tajna
– Ta je akcija bila prekretnica, prva složenija naša operacija nakon koje se HV samo dizao, dobio samopouzdanje, još smo više radili, vježbali, a krenula je i obuka dočasnika po zapadnoeuropskom standardu u Šepurinama. Tako je HV stekao fizičke i psihičke predispozicije, disciplinu – kaže. No tada je utemeljena glavna “tajna” kasnijih uspjeha hrvatskih vojnika – Gotovina je okupio mlade, hrabre zapovjednike i dao im veliku odgovornost, a istodobno svoj stožer popunio i “sijedim” glavama, profesionalnim časnicima. Obveza svih operativnih zapovjednika bila je – biti na terenu sa svojim vojnicima, sudjelovati u borbama na prvoj crti. Gotovina je poticao osposobljavanje časnika i dočasnika, stegu, disciplinu gardista, sve u cilju da se pretvore u prave profesionalne vojnike. Uključio je i svećenike, predavanja o ratnom pravu, što je sve dovelo do utemeljenja hrvatskog ratnog modela, da se u stvarnom vremenu i prostoru uvijek donosi najkvalitetnija odluka, da taj pješak, topnik, tenkist, inženjerac djeluje kao jedan tim, kaže Krstičević.
– Kasnije je to sve dovelo do savršenstva u gardijskim brigadama, igrali smo svi “k’o Barcelona” – dodaje Krstičević. Krstičević je nakon Maslenice preuzeo zapovijedanje 4. GBR, gardisti su dobili svoje poznate crvene beretke, a prisega je uključivala obvezu prema poginulim suborcima. I tako je nastajao pobjednički koncept HV-a, gdje zapovjednici nisu tražili od svojih vojnika ono čega se sami nisu pridržavali. Zapovjednik 4. GBR u akciji Maslenica Mirko Šundov sada je general-bojnik i vojni predstavnik RH u NATO-u i EU u Bruxellesu.
>>Gotovina: Na Maslenici smo stekli znanja za konačnu pobjedu
>>Skandal na obljetnici Maslenice: Generala Markača nisu pozvali!
Preuzeto sa www.vecernji.hr