Kad mu spomenete povratničku borbu i sve što uz to ide, u očima Željka Mavrovića više nema onog sjaja kakav smo primjećivali prije dva mjeseca. Uostalom, ni vrijeme mu nije saveznik jer su mu 44 na leđima.
– Uvijek me uhvatite kada sam na nekom raskrižju – kazao nam je Željko nakon što je odradio prvi sparing u posljednja dva mjeseca.
Bio sam spreman za povratak
Da za vrijeme spariranja u Njemačkoj, gdje se išao pokazati potencijalnom promotoru, nije slomio rebro, prva njegova borba nakon 14,5-godišnje stanke vjerojatno bi već bila organizirana. Ovako se pak, slutimo, neće nikad ni dogoditi.
– Da ne okolišam, u treningu jesam, ali nemam posebnih namjera. Na psihofizičkom planu pojavile su se neke moje stare aveti koje očito isplivaju u zahtjevnim situacijama. Da nije bilo ozljede, prvi meč bi se već dogodio, a ako to ne bi bio Ličina, bio bi netko drugi.
Pa još prije dva mjeseca izgledao je kao da je ponovo spreman za rušenje svega pred sobom.
– Nisam se štedio i ušao sam u dobru formu zahvaljujući treneru Vladi Božiću. Imao sam pripremnih rundi možda i više nego za ijedan meč u karijeri, no kada sam počeo tražiti način da isplivam, među promotorima i menadžerima nije bilo velikog interesa. No, kada gledam realno, to je sasvim očekivano. Zahvalan sam na svoj potpori i radoznalosti medijima. Trenutačno otklanjam spomenute aveti, no vrlo je mala mogućnost da se nešto natjecateljski dogodi. Prije dva mjeseca gotovo sam bio u ringu, a danas sam ponovo tek na startnoj poziciji.
Pa zar se nije rodila ideja da se organizacija takvog meča ponudi našem najjačem promotoru Orsatu Zovku?
– On doista dobro radi velike priredbe, a ima i drugih ljudi koji bi to mogli izvesti na nižoj razini, no ključno je hoću li ja sebe ponovo dovesti u stanje u kakvom sam bio prije ozljede. Teško mi je bilo što dogovarati ili, ne daj bože, potpisati prije nego što sa sobom nisam načistu. Te svoje aveti mogu riješiti za 15 dana, a možda neću nikada.
Svoje aveti nije htio imenovati, ali nam je priznao da se poprilično udaljio od povratka. Ponudili smo mu da se izrazi u postocima.
– Ako sam prije bio 80 posto u ringu, sada sam samo 20 posto. To je tako nekako. Kad ste mladi možete ludovati pa čak i riskirati zdravlje i život, no kada imate djecu onda to više nema smisla. Nisam bezumnik željan slave, već to promatram kao disciplinu života.
Je li ta ozljeda možda bila i neka vrsta Božje providnosti. Je li ga Božja ruka spasila od lošeg ishoda ideje o povratku nakon tako velike stanke?
– Lako moguće, jer vjerujem da ne postoji slučajnost. Koliko je god katkad teško prihvatiti nešto loše što vam se dogodilo, to je zbog nekog razloga za vas i dobro. U nekoj krajnosti ta mi je ozljeda i poruka.
Razbili bi me jedino Ali i Tyson
Je li Ličina možda previše opasan suparnik?
– Nije, jer sam se pripremao za to da mogu bilo kome ući u ring. Boks je prije svega vještina, a potom aerobna izdržljivost, a ja sam se u tome doveo na visoku razinu. Nedostajalo mi je možda malo više eksplozivnosti, snage, a s time i snage udarca.
Dakako, nije bilo ni realno očekivati da će se moći dovesti u stanje u kakvom je bio prije 15 godina, u borbi protiv Lennoxa Lewisa. No, bio je dovoljno dobar da ponovni ulazak u ring ne bude za njega odveć opasan.
– Netko bi trebao biti jako dobar da me razbije. To mi ni Lewis ne bi napravio, ne bih dobio po "lampi" da ga nisam išao ganjati. Da sam boksao kao u prve tri runde, bio bi to dosadniji meč, ali bi razlika bila puno manja. Ako ste vrhunski boksač i koncentrirani samo na obranu, teško vas netko može tek tako izudarati. Gledajući sve te teškaške veličine, čini mi se da jedino protiv Tysona i Alija ne bih imao rješenja. Nikad nisam vidio da netko udara poput Tysona i nemam ideju kako bih se branio u borbi s Alijem – zaključio je Mavrović.
Preuzeto sa www.vecernji.hr