Pitanja identiteta, zaborava i tranzicije samo su neka od onih o kojima je u klubu Booksa govorila Mira Furlan na predstavljanju svoje knjige “Totalna rasprodaja”, nastale prema tekstovima što ih je 2004. i 2005. pisala za Feral Tribune, a odabrao ih je Viktor Ivančić. O svemu što radi, Furlan duboko promišlja pa tako i o emigraciji. Priču pod nazivom “Emigranti” pročitala je književnica Dubravka Ugrešić. S autoricom je razgovarala Mika Buljević, predstavivši knjigu kao odličan predložak, uvid u američko društvo koji se čita kao dnevnik i, za razliku od novinskog teksta, nema rok trajanja.
– Zašto sam ovdje, zašto nisam negdje drugdje, zašto sam uopće otputovala, jesam li trebala ili nisam, pogreška ili pravi potez, zašto uopće Amerika kao izbor? Pitanja su to koja su me svakodnevno lupala po glavi. Možda su boje i kontrasti u Americi jači, a možda je to iluzija, možda smo svi nasjeli na američku propagandu – kaže Furlan. Piše o različitim iskustvima emigranata u Americi, no teško je dokučiti tko piše jer se mijenja percepcija pripovjedača – od osobe u prvom do naratora u trećem licu. Likovi su brojni, od meksičkih emigranata u Kaliforniji do terorista u Londonu 2005., što knjigu, kaže M. Buljević, čini zanimljivom i u duhu vremena.
– Možda ni pripovjedač ne zna tko je, nego se traži. To je i glumačka stvar, mi se stavljamo u različite pozicije – kaže Furlan, koja piše i o umjetnosti, njezinu položaju, odnosu svijeta prema umjetnosti...
Za knjigu kaže da je prava tranzicijska jer izdavač Samizdat 92 više ne postoji, propao je, pa su oni koji su knjigu uspjeli kupiti zapravo sretnici jer neprodanih primjeraka više nema. Publiku su uglavnom više zanimali osobniji stavovi, kako se nosi sa statusom simbola prošlog vremena, gdje se osjeća manje strano, kako joj je u Zagrebu...
– Što je taj identitet, to je ono što drugi ljudi vide, što projiciraju – prvakinja HNK, zvijezda jugoslavenskog filma, hrvatskog kazališta... Što sve to skupa znači, to su sve samo projekcije, to ništa nije stvarno. Tko si ti izvan svih tih priča, što si kad oguliš sve te ljuske, što ostaje - ne ostaje ništa – kaže Mira Furlan. Na pitanje gdje se manje osjeća strano i postoji li uopće takvo mjesto, kaže da je u 80-ima mislila da bi New York mogao biti taj grad, no drukčije je kad se ondje živi. Los Angeles to nikako nije, to je grad koji ne prima, nema centar, rascjepkan je. U Zagrebu se pak, osjeća dobro, često ide na Sljeme, druži se sa starim prijateljima.
– Oni nam daju potvrdu da postojimo, znaju nas otprije i podsjećaju što smo htjeli biti, što smo jednom bili. To je podsjećanje užasno važno i zato mi jedni druge stalno moramo podsjećati na ono od čega smo počeli.
Sa statusom simbola prošlog vremena loše se nosi. – Sve to što su ljudi vidjeli, pročitali, čuli, te laži, protiv tih velikih istina teško se boriti, kaže. Život u Americi posve je drukčiji od onoga što je zamišljala kad se početkom 90-ih onamo uputila. – Vrijeme je novac, ta žurba i gramzivost uništavaju umjetnost, svijet je opsjednut mladošću i ne postojiš ako si stariji od 50 godina, kaže. I prijateljstva su ondje površnija, nikog ne zanimaju tuđi problemi.
– Prvom prilikom uvalit će ti posjetnicu svog psihijatra s porukom “ne gnjavi me, otiđi na razgovor, ispuši se, pa dođi na zabavu da se svi dobro provedemo” – kaže u šali. Trenutačno piše “autobiografske stvari” na engleskom jeziku, a čitatelj je njezin sin, Amerikanac, kojem piše o obiteljskoj prošlosti.
Preuzeto sa www.vecernji.hr