Mole za posao kako bi prehranili obitelji

Proljetna kiša, koja je pravi dar Božji za poljoprivrednike, posebice hercegovačke gdje su kiše u ovo doba rijetke, nije razveselila trojicu ljudi, koji su žurno jurili u sklonište.

-Još nam je ovo trebalo. Jutros nam ne ide. Nitko ni da stane, a kamoli da treba radnike. Prvi je svibnja, trebao sam ići kući svojima i peći janje, a ja ovdje čekam posao. Jadan nam je ovo praznik, žali se čovjek osrednjih godina iz Zenice, čekajući “gazdu” koji bi ga angažirao na kakav-takav posao.

Čekamo posao

Na kružnom toku u Ljubuškom s radnikom iz Zenice su još dvojica, jedan iz Visokog, a drugi iz Tuzle.

-Čekamo posao kao ozebao sunce, dobacuje tuzlak, iznoseći mnoge poteškoće s kojima se već godinama susreće, čekajući da se netko smiluje i ponudi mu neki posao.

Kažu da ih je došlo dvadesetak, uglavnom autostopom, a tek njih pet-šest je dobilo neki posao. Tu će čekati do poslijepodneva, a onda opet palac okrenuti prema gore i čekati povratak u prinudni smještaj.

-Dnevnica? Pa uglavnom je 50 maraka, ako nam gazda ponudi jelo, a bez jela je desetak maraka viša, konačno je progovorio i Viteženin. Na tromeđi u Međugorju, isto. Kad smo stali, pojurili su k nama vjerujući da će netko dobiti posao. Razočarali su se kad smo rekli da smo novinari. Ne žele pričati, a kamo li se predstaviti.

-Žale se na nas svi. Ovi vaši se žale da radimo “bagatele” i da smo im smanjili dnevnice. Tvrde da su prije radili za sto maraka i više, kaže jedan od skupine ljudi s Tromeđe.

Nezadovoljni su i s vremenom i ljudima, kako ovim ovdje tako i svojima. Kažu da je ranije bilo bolje, ali danas je tu stotine novih radnika, konkurencija je sve veća i do posla se dolazi sve teže. Imaju primjedbe i na pojedine iz svojih skupina, koji su sitnim krađama, poštenim radnicima zauvijek zatvorili vrata.

-Bilo je malo više posla u rano proljeće, kada se sadilo povrće. Uskoro na red stižu radovi oko vinove loze i tu imamo najviše posla, tvrdi čovjek na Tromeđi, žvačući svoj oveći sendvič.

Vesele se i dolasku gastarbajtera, kojih ovdje ima mnogo.

Čakaju gastarbajtere

-To su pravi ljudi. Sjećam se jednog prošle godine, koji je nakon posla sjedio sa mnom, pravio roštilj, vino, pivo rakiju, kao da sam domaće čeljade. Na kraju mi je isplatio sve dnevnice od 50 KM, toliko smo pogodili, i još mi pored toga dao 20 eura viška, sijeća se čovjek, stalno podižući glavu hoće li vidjeti nekoga poznatog i zamoliti ga za posao.

Kako tvrdi jedan iz skupine, tjedno odrade dva-tri dana, a ostalo su na čekanju. Tako mjesečno mogu zaraditi oko 800 do 1000 maraka, od kojih polovicu potroša na hranu i spavanje. Ipak iznad prosječne plaće u BiH. Ne ide im radni staž i nisu osigurani, takvih ima dosta i u poduzećima.

-Satnica, pa ispane oko 4 marke, radimo oko 12 sati dvevno, tvrdi momak iz Tuzle. U Europi prosječna minimalna satnica iznosi 16,5 KM i osam puta je veća od prosječne satnice u BiH. Većina razvijenih zemalja koje su stare članice EU-a sat rada plaća bruto od 20 do 35 eura.