Sarajevo je idućih osam dana regionalno pa i europsko središte filmske industrije. Na 19. Sarajevo Film Festivalu bit će prikazan 241 film u okviru jedanaest različitih programa, a za sinoćnje otvaranje izabran je film oskarovca Danisa Tanovića “Epizoda u životu berača željeza”, koji je ostvario veliki uspjeh na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu. U kategoriji igranog filma za najbolje ostvarenje natjecat će se devet naslova uključujući tu i “Obranu i zaštitu” redatelja Bobe Jelčića, ovogodišnjeg pobjednika filmskih festivala u Puli i Motovunu. Direktor SFF-a Mirsad Purivatra za Večernji list kaže da vjeruje da će usprkos teškoj financijskoj situaciji i problemima, 19. SFF opravdati očekivanja brojnih filmofila koji su se ovih dana slili u Sarajevo.
Što je specifičnost ovogodišnjeg SFF-a u odnosu na prethodne?
Devetnaesti SFF je, po nama, vrlo značajan, jer ga radimo u godini u kojoj ni politički ni financijski BiH nije bila u idealnoj situaciji. Sve se to odrazilo na pripremu festivala, otežano planiranje i realizaciju festivala. Odlučili smo ove godine učiniti sve da zadržimo status, kvalitetu i imidž festivala koji smo do sada imali. Zatvorenost u lokalne granice je nešto najgore što se može dogoditi kulturi pa i filmu. Ove godine pokrećemo „festivalsku terasu“ kao mjesto gdje ćemo imati više od 500 ljudi iz industrije. To je jedna ogromna mogućnost za razvoj kinematografije, koja je, što se tiče regije, jedino u Hrvatskoj stala na zdrave noge. Ostale zemlje bivše Jugoslavije se dosta muče, dok hrvatski audio-vizualni centar je napravio značajne pomake u oblasti zakonske regulative, financiranja i to se već osjeti na hrvatskom filmu.
Izjavili ste nedavno da SFF želi vratiti temeljne vrijednosti u prvi plan?
Mi smo se ove godine pripremajući festival suočili s dva, za nas, poprilično opasna trenda. Prvi je globalizacija, u kojoj jedna nova generacija raste isključivo na internetu, Youtubeu i drugim površnim stvarima. Drugi trend je provincijalizacija i mi smo se suočili s tim da film kao moćan umjetnički medij približimo što većem broju ljudi, želimo da se snima više filmova, piše i čita više knjiga. Mislim da smo mi izgubili neke temeljne vrijednosti, jer ljudi polako postaju ili pripadnici globalizacije ili pripadnici provincijalizacije. To je trenutak u kojem SFF želi dati svoj doprinos da se prepoznaju prave vrijednosti. I zato je ove godine SFF izbor najboljih filmova u regiji i šire, gdje smo uspjeli ući u sve kutke svijeta prikazujući različite kulture kako bi ljudi cijenili različitosti.
SFF je ipak prvenstveno orijentiran prema regiji. Kako cijenite „ponudu“ regionalnih filmova na ovogodišnjem festivalu?
Mi smo bili svjesni da će se ta regija širiti. To je nešto što je zdravo i dobro za svakog autora. Ta naša „regija“ sada broji 20 zemalja, jer imamo vrlo zanimljiv trend da se mnoge zemlje žele priključiti tom našem prostoru koji je i zemljopisno prilično kompaktan. Neki kritičari i novinari kažu kako se treba vratiti „konceptu Pule“, ali ja mislim da su ta vremena prošla. Bivša Jugoslavija je daleko iza nas i bolje je da imamo jednu širu regiju koja prihvata SFF i druge festivale kao mjesta gdje žele prikazati svoje filmove. Zašto bismo se mi uspoređivali stalno na razini BiH, Hrvatske, a ne s Rumunjskom ili sutra s Francuskom. Mislim da veći izbor filmova i veća „regija“ samo ohrabruje autore da rade bolje i kvalitetnije filmove. Što se tiče ex-Yu filma problem je što još uvijek uglavnom ovisimo o inspiraciji ili talentu pojedinaca. Danis Tanović je ove godine sa svega 35 tisuća eura uspio osvojiti dva srebrna medvjeda. Imamo Bobu Jelčića koji je napravio jedan vrlo „zatvoren“ film, ali koji će sigurno postati klasik. On priča jednu svjetsku temu i to je, za mene, jedan od pet najboljih filmova u zadnjih nekoliko godina. Mi u ovoj regiji moramo ulagati u nove generacije i SFF želi biti platforma za to. Ne možemo živjeti od imena i tradicije, sjećati se „Bitke na Neretvi“, Veljka Bulajića i drugih filmova i autora. Mi moramo stvarati nove vrijednosti. Svijet to traži i spreman je financijski podržati. Svi kažu Cannes ne voli istočnu Europu. To nije točno. Cannes bira najbolje filmove. Trebamo ih proizvoditi i oni će doći do Cannesa.
Emir Kusturica je živi dokaz da Cannes ne mrzi baš sve iz istočne Europe?
On je jedan od rijetkih koji je podržan od Cannesa na način koji baš nije uobičajen za druge autore. Festival u Cannesu ima svoje ljubimce i on je jedan od njih. O njemu ne želim puno govoriti, ali mogu reći da je Kusturica sigurno bio jedan od najtalentiranijih redatelja svoje generacije, ali da je, na žalost, završio kao neuspjeli političar. To je šteta za njega.
Ovih dana se u BiH diglo mnogo prašine oko snimanja njegovog novog filma i toga hoće li mu bh. vojska dati opremu za film ili ne. Koliko sva ta politizacija utječe na generalnu percepciju filmske industrije naše regije pa i SFF-a u svijetu?
Nisam baš upućen u sve to što se događa oko njegovog novog filma. Meni je žao njega kao redatelja, jer je zadnjih 10-15 godina pravio loše filmove. On je talentiran čovjek i šteta što se nije bavio filmom i šteta je za svjetski film što on nije nastavio razvijati svoj talent u pravcu u kojem je napravio svoja prva dva filma koja su remek-djela svjetske kinematografije.
Kada govorite o razvoju SFF-a čini se da imate velike ambicije. No, može li se i kako festival razvijati kada svake godine dobivate sve manje novca, a upitno je koliko Sarajevo kao grad može logistički i infrastrukturno pratiti takav razvoj?
Mislim da smo došli do granice. I 20. SFF će morati dati odgovore gdje ide ovaj festival. Već ove godine festival je prešao naše mogućnosti, urađen je „na mišiće“ i ulazak BiH u Media program EU je spasio ovogodišnji SFF, jer smo ocijenjeni među top 5 aplikanata. Bez tih grantova festival bi bio na samoj ivici i pitanje je što bi bilo već iduće godine. Ovo je sada više pitanje za institucije vlasti, žele li oni unaprijediti dalje ovaj brend i da on idućih pet ili deset godina donese korist i filmskoj industriji i turizmu i imidžu ovog grada, države i cijele regije. Sam festival se dalje neće moći razvijati u ovakvim uvjetima. Sarajevo, primjerice, nema kongresni centar, što je standard na koji su navikli mediji i filmski profesionalci bilo gdje u svijetu.
Koliko je u Sarajevu i BiH prepoznat taj značaj SFF-a za imidž grada? Mislite li da postoji svijest o tome da Sarajevo ubuduće bude sinonim za grad filma, a ne za neku davnu Olimpijadu ili još gore rat i razaranje?
Ja imam dvostruki osjećaj. Prvo, mislim da je 99 posto građana Sarajeva pa čak i političara, ponosno na SFF, ali nisam siguran da su strategijski spremni razmišljati što znači ulagati u razvoj ovakvog brenda. Organizatori festivala u San Sebastianu su izračunali da na jedan uloženi euro u organizaciju festivala, lokalnoj sredini vraća 17 eura. To bi ljudi u institucijama vlasti u BiH trebali imati u vidu, jer ovako više ne ide. Nama treba festivalsko središte, novi koncept za idućih pet godina, kako bismo dobili novu vrijednost. Ne znam hoće li Sarajevo i BiH to znati iskoristiti.
Znam da ne volite to pitanje, ali isto tako znam da Vas ovih dana to svi pitaju – tko će biti specijalni gosti SFF-a i dolaze li holivudske zvijezde ove godine. Koliko je to uopće važno za festival, njegov sadržaj i promociju?
To je dvosjekli mač. Jedan dolazak Angeline Jolie, ili Morgana Freemana, mnogo znači za festival. S druge strane, sve ono što smo ovih godina postigli kao ciljeve ne želimo uništiti, hoćemo biti platforma za razvoj regionalnog filma. I normalno je da je nama zvijezda i Bobo Jelčić i Danis Tanović i Bogdan Diklić. Ako mi ne pravimo zvijezde, doći ćemo u nezavidnu poziciju, jer se ne možemo mjeriti ni s Berlinom, ni s Venecijom ni s Cannesom. Studio nikada neće poslati velikog glumca ovdje da promovira film, jer znaju da ih ovdje u kinima ne mogu vidjeti milijuni ljudi. Stoga moram znati da su nama dolasci tih velikih zvijezda važni, ali najviše u kontekstu druženja s našim mladim autorima, kojima drže predavanja i dijele s njima svoja bogata iskustva. Zato i vrlo oprezno biramo te goste. Nekoliko mjeseci prije festivala ja se susrećem na ulici s pitanjima kad je festival, tko će doći i mogu li zaposliti nečijeg sina ili kćerku na festivalu. Želim promijeniti tu percepciju,da ljudi shvate kako mi stvaramo jednu industriju koja je platforma ovog festivala. Naravno da je sve lakše ako imate Angelinu ili Morgana, ali oni moraju biti u funkciji festivala. Nikada nismo išli na to da imamo slavnog gosta ako on u to vrijeme ima loš film s lošim kritikama. Vidjeli ste da je zadnji film Johna Travolte i Roberta de Nira loše ocijenjen i De Niro se nije pojavio ni na jednoj premijeri tog filma. Postoje filmovi gdje se neki glumci ne žele ni pojaviti. Robert de Niro neće doći ove godine u Sarajevo, ali hoće doći jednom s filmom kojeg on bude volio.
SFF je dobitnik ovogodišnjeg „Večernjakova pečata“, što je potvrda da je ovaj projekt prepoznat i izvan Sarajeva i da ima onih koji cijene ono što radite?
Doista mi je žao što nisam osobno mogao primiti „Večernjakov pečat“. Ta nagrada zauzima posebno mjesto u mom uredu i naravno da vam svako priznanje prija. Još kada nagrada dolazi od uglednog medija koji nema nikakav politički, ili drugi interes da prepozna SFF, priznanje je tim veće. Svima nama treba više razumijevanja, zajedničkog rada. Mi bez medija ne postojimo, a i kvalitetni mediji ne postoje bez ovakvih događaja. Opet se vraćam na temu provincijalizacije. Najlakše je praviti žutu novinu, pisati o ubojstvima, skandalima i onome što nas nigdje ne vodi. Zato mislim da je uzajamno uvažavanje SFF-a i Večernjeg lista pozitivan primjer suradnje.