Gradnja te novac utrošen u jedan od najvećih hrvatskih građevinskih pothvata, autocestu Zagreb – Split, točnije njezinu dionicu od Dugopolja do Ravče, sagrađenu u vrijeme mandata bivšeg premijera Ive Sanadera, doznajemo, predmet je velika interesa policije i USKOK-a u daljem raspetljavanju korupcijskog klupka i rasvjetljavanju ukupnog političko-građevinskog braka iz koristi na trošak poreznih obveznika.
Odmorišta u stijeni
Na temelju dosad prikupljene dokumentacije istražitelji, naime, ozbiljno sumnjaju da je spomenuta dionica autoceste ne samo preplaćena već da je u njezinoj dokumentaciji sporno 15-ak kilometara koji ne odgovaraju stvarnom stanju na terenu, ali su ih izvođači radova, naravno, naplatili kao stvarni dio prometnice.
Već sada, kada još nitko od aktera ovog golemoga projekta nije službeno pod istragom USKOK-a, od istražitelja se može čuti da je ovaj predmet ne samo kompliciraniji po količini izuzete dokumentacije nego i razmjerima, blago rečeno, neobičnih poslovnih poteza i transakcija te da zbog toga uvelike premašuje i aferu Fimi medija. S obzirom na to da je cijena gradnje jednog kilometra autoceste na tom dijelu bila oko sedam milijuna eura, “nestalih” 15 kilometara je ukupno vrijedno oko 105 milijuna eura!
Analizirajući prikupljenu dokumentaciju, doznajemo, istražiteljima su posebno sumnjivi načini gradnje odmorišta, prijelaza na autocesti namijenjenih divljači, ali i denivelacije sporne dionice. Dosad je otkriveno da se odmorišta, primjerice, iz nekog nepoznata razloga uglavnom građena na najtvrđem terenu, gdje su radnici morali razbijati stijene, poslije pretvarane u šljunak koji je pak prema nekim indicijama nestajao s gradilišta te je najvjerojatnije preprodavan.
Ovdje se, prema sumnjama istražitelja, otvarao prostor za manipulaciju, osim potrošenim materijalom, i brojem utrošenih radnih sati graditelja koji su, navodno, u svojim evidencijama znali upisivati više sati nego što je zapravo i bilo odrađeno, što je na kraju, naravno, plaćeno iz državne blagajne.
Ključnu ulogu, prema spoznajama istražitelja, u čitavoj priči, iako nisu bili nositelji poslova, nego tek podizvođači, imala su imotska braća Slaven i Jozo Žužul te njihova građevinska tvrtka Skladgradnja.
Policija im je, inače, u nekoliko navrata iz tvrtke odnosila dokumentaciju, a prema sumnjama istražitelja, Skladgradnja je u čitavom lancu služila za krajnje transferiranje milijuna isplaćenih iz proračuna za gradnju sporne dionice na neke druge račune s obzirom na to da postoje naznake da sav novac nije ostajao kod Žužulovih.
Što je Žužulova uloga?
Splitska porezna uprava zbog toga ponovno obavlja nadzor Skladgradnje kako bi se rekonstruirao tijek novca koji je uplaćivan na njezin račun. Da istražitelji nastoje rasvijetliti ulogu Žužulovih u čitavom projektu gradnje prometnice, bilo je jasno još u studenom 2009. godine kada se Skladgradnja našla pod istragom zajedno s bivšim čelnicima HAC-a zbog bojenja tunela Sveti Rok i Mala Kapela, za što je plaćeno vrtoglavih 35,5 milijuna kuna plus PDV.
Od upućenih u cestogradnju doznajemo da je 15 kilometara autoceste moglo biti ukradeno varajući na materijalu, odnosno prikazujući lažne i veće količine utrošenog materijala nego je to stvarno bilo utrošeno.
Tako, primjerice, kod iskopa koji su se radili na gradilištu autoceste izvođači radova taj su materijal morali koristiti za gradnju autoceste, a ako bi ga preprodavali, to su mogli samo uz suglasnost investitora, tj. HAC-a, a morali su platiti i rudnu naknadu za to.
Isto tako, ako bi se umjesto nasipa gradili vijadukti, višak iz iskopa koristio bi se na nekim drugima mjestima na gradilištu, a to bi se prikazalo kao trošak za izvođača, odnosno podizvođača koji bi se onda fakturirao HAC-u.
Isto tako, prostor za malverzacije bio je i u ugovorima za pristupne ceste ako bi se one ugovarale po dužnom metru i bez detaljnog troškovnika.
Gradile najveće tvrtke
Izvođači radova na autocesti od Dugopolja do Ravče bile su domaće građevinske tvrtke koje su taj posao dobile poslije javnog nadmetanja 2005. godine u kojem im je glavni konkurent bio američki Bechtel.
Dionica Dugopolje – Šestanovac je duga 37 kilometara, a vodeći partner u konzorciju domaćih tvrtki koji je za njenu gradnju ponudio 1,95 milijardi kuna bio je splitski Konstruktor.
Članice konzorcija bile su sve najveće hrvatske građevinske tvrtke: Viadukt, Hidroelektra-Niskogradnja, Osijek Koteks, Cesta Varaždin, Zagorje-Tehnobeton, Ingra te hrvatska podružnica austrijskog Strabaga. Isti konzorcij dobio je i gradnju 40 kilometara dionice Šestanovac – Ravča, također po cijeni od 1,95 milijardi kuna.
Na autocesti od Splita prema Pločama Skladgradnja počinje dobivati, po političkim napucima, kao podizvođač radova sve unosnije poslove. Zbog toga su druge tvrtke poput GP Dubrovnika, koji je tada bio u vlasništvu Stipe Gabrića Jamba, ostajale bez posla, o čemu je Jambo svojedobno i javno govorio – da mu Žužulovi otimaju poslove.
Skladgradnja je na cestogradnji, otkako je HDZ na vlasti, ostvarila golem rast prihoda. Ta je tvrtka od 2004. do 2009. godine ukupno uprihodila 1,4 milijarde kuna – 2003. godine, primjerice, imala je tek skromnih 15 milijuna kuna prihoda.
Preuzeto sa www.vecernji.hr