Na slučaju generala Šantića radim osobno i on nije zaboravljen

Milorad Barašin česta je meta medijskih i političkih udara, ali i provalnika koji su, nedavno, iz njegova stana ukrali laptop. Na početku našeg razgovora pitao sam ga gdje je laptop. Što je s njim?

- Ne znam, nema ga, još uvijek nije pronađen.

Kakve su zakonske promjene potrebne za uspješniju borbu države BiH protiv terorizma?

- To je vrlo složeno pitanje za situaciju u BiH i Kazneni zakon, koji zapravo regulira djela terorizma. Međutim, sada slijede izmjene tog zakonskog članka. Unatoč svemu, i dalje sam stava da je u BiH potrebno donijeti poseban zakon o terorizmu jer se sam pojam terorizma, kao i sve što se pod terorizmom podrazumijeva, treba posebno elaborirati. Sjećamo se predmeta “FIS Vitez” gdje je došlo do podmetanja eksplozivne naprave u objekt u kojemu se dnevno okuplja više tisuća ljudi i od koje je jedna osoba smrtno stradala. Djelo je prekvalificirano i presuđeno kao djelo izazivanja opće opasnosti.

Mislite li da su svjedoci u BiH dovoljno zaštićeni, napose u osjetljivim predmetima ratnih zločina i teškog kriminala, mafije?

- U posljednjih godinu dana stalno govorim da je u BiH svjedok - fenomen, jer sam na predmetima, na kojima radim kao glavni tužitelj, primijetio određenu dozu nesigurnosti i samopouzdanja kod određenih svjedoka, što jasno govori da svjedoci nemaju kvalitetnu zaštitu. Zakon o zaštiti svjedoka nije u potpunosti definirao sve mjere koje se određenim svjedocima mogu dati. Naime, mi smo mala država, pa skoro da se svi međusobno poznajemo. Kada se netko pojavi na sudu, normalno je da ima prijetnje i strah, opasnost od osoba koje se procesuiraju pred nadležnim sudovima.

Kako se u tim slučajevima postavlja država, odnosno pravosudna tijela vlasti?

- Postoji jedna zakonska odredba, a tiče se dostavljanja identiteta svjedoka obrani osumnjičenog. Dakle, kad određeni svjedok dobije sve mjere zaštite, onda njegove podatke moramo dati obrani, ali i osumnjičenom.

Što time sugerirate?

- Neću reći da su obrane nekorektne, međutim, kada netko svjedoči, a bio je s osumnjičenim u vojnoj postrojbi u ratu ili tome slično, normalno je da će osumnjičeni posumnjati na one koji su tu bili, vidjeli i čuli određene stvari za koje mu se sudi. U tom smjeru treba vršiti izmjene zakona i preko međunarodne zajednice tražiti da jako bitne svjedoke, čiji je život time ugrožen, izmjesti u treće zemlje. Za sve ovo su potrebna financijska sredstva, a koja mi, nažalost, nemamo. Naravno, za sve to su nam potrebna donatorska sredstva.

Ima li danas zaštićenih svjedoka iz BiH u trećim zemljama?

- Bilo je prijedloga i pokušaja, ali još uvijek nitko iz BiH nije, kao zaštićeni svjedok, izmješten u treće zemlje. Razgovarao sam s pojedinim predstavnicima međunarodne zajednice i oni su zainteresirani za rješavanje izmjena ovoga zakona kako bi nam pomogli. Mislim da postoji dobra volja da se iznađu financijska sredstva, ali to je za samo jako bitne svjedoke. Jer, to može otići u posve drugu krajnost. Više nitko ne bi htio svjedočiti, svi bi odmah tražili takvu zaštitu.

Kakva su do sada bila iskustva u sličnim situacijama?

- U svojoj praksi sam imao, i to vrlo skoro, slučaj kada mi je roditelj jednog svjedoka došao i tražio da se zaštiti njegova sina. Ponudio sam svu zaštitu koju je bilo moguće dati, ali on to nije htio prihvatiti. Izričito je tražio da se njegov sin izmjesti u Grčku, da se njegovoj obitelji osiguraju kuća i posao. To u ovom trenutku u BiH nije moguće. Tko može, neka pomogne Tužiteljstvu kako bi se otkrili neki slučajevi. a mi ćemo učiniti što je moguće u postojećoj situaciji.

Kakva je praksa u BiH? Jeste li razočarani kada je u pitanju broj osoba koje žele surađivati, koliko je malo svjedoka?

- Cijeli svoj radni vijek radim s ljudima. Jedan dan imam 15 razočaranja, a drugi dan opet optimizam i zadovoljstvo.

Čime to objašnjavate?

- Ljudi su na ovim područjima prošli uistinu teško razdoblje, žive u surovim vremenima, stupanj obrazovanja je različit, kao i socijalni status. No, oni sami trebaju odlučiti hoće li s nama surađivati ili ne. Radio sam u prošlom sustavu, ali nemojte misliti da patim za tim. Međutim, tada su građani puno više surađivali s policijom i tužiteljstvom. Je li tada bila uređena država, je li sada veći strah ili je drukčije... sve to utječe da građani možda ne znaju kome vjerovati.

Tko je kriv za takvu situaciju - sustav ili svjedoci?

- Svaki bh. građanin danas gleda više TV dnevnika, emisija te onda, na temelju svega, iznosi svoj zaključak i rezonira situaciju. Moram reći da je danas vrlo teško biti svjedok. Jednom sam bio svjedok, i to pred kolegama koje godinama poznajem, no osjećao sam se nelagodno.

Koliko Vam u cijelom poslu pomažu mediji, imajući u vidu da često preuzimaju ulogu tužitelja?

- O medijima u BiH imam svoje viđenje. Medije treba, po mom mišljenju, iskoristiti u korisne svrhe jer oni mogu izuzetno pomoći jednom tužitelju, posebno novinari istražitelji koji su spremni da se određeni slučajevi razotkriju i riješe. Svakako da postoje takvi pozitivni primjeri. Meni su mediji, kada sam radio i na nižim razinama, pomagali na pojedinim predmetima. Međutim, i novinarske želje da nekada pomognu, znaju otići predaleko, i to u krivom smjeru. Novinari trebaju biti mudri i znati vladati situacijom.

Kada je pravosuđe u pitanju, u bh. društvu postoji određen stereotip - mnoge se stvari kritiziraju, postoji mnogo montiranih procesa... Kako Vi na to gledate?

- Pretpostavljam na što aludirate. No, zagovornik sam strogog profesionalizma, ništa ne treba raditi isforsirano, stereotipe treba odbaciti, a ganjati neke velike ribe da bismo samo ganjali i stvorili velike afere, poražavajuće je za pravosuđe i državu u cijelosti. Ako je netko otišao u kriminal, toj osobi treba pronaći kvalitetne dokaze i tada otvoriti postupak, a ne montirati proces. Dok radim ovaj posao, to nikada nisam dopustio niti ću dopustiti da se bilo kome što stavlja na teret za što ne postoje dokazi.

Hoće li Vas zbog toga maknuti?

- Ono što sam rekao prigodom svoga izbora, reći ću i sada - posao koji sada obnašam, nije posao koji treba raditi do kraja života, jer je izrazito kompliciran i složen. Neću isticati svoju ulogu i sadašnje radno mjesto, jer ne dopuštam da budem predmet za potkusurivanje jednodnevnih politika ili u bilo kojoj predizbornoj kampanji, koja je aktualna u BiH.

Ima li nedodirljivih?

- Kod mene nema nedodirljivih, pa makar to bio netko moj najbliži ili pak ja sam. Svi se u ovoj državi trebamo uozbiljiti te poštovati Ustav i zakone koji su na snazi u BiH.

Nekoliko puta je zbog Bugojna trebao biti uhićen Dževad Mlaćo, no to se nije dogodilo. Odgođeno je ili propalo!

- Za svakog onog za kojeg postoje elementi osnovane sumnje za određeno djelo, normalno je da će se ta osoba procesuirati, pa makar to bila i osoba koju ste spomenuli. Međutim, je li on u našim evidencijama ili nije, u ovom vam trenutku, iz profesionalnih razloga, neću odgovoriti jer se istrage u Tužiteljstvu BiH vode tajno.

Znači, ni Mlaćo nije nedodirljiv?

- Ne, nitko nije nedodirljiv. Dok sam ja glavni tužitelj Tužiteljstva BiH, po meni - nema nedodirljivih. Gdje ima elemenata kaznenoga djela, to će biti istraživano, a ako postoji dovoljno dokaza, osoba će biti i procesuirana.

Ima li novih elemenata u rješavanju slučaja Joze Leutara?

- U Tužiteljstvu BiH smo organizirali sastanak na kojem su bili predstavnici svih relevantnih agencija za provedbu zakona u BiH. Donijeli smo odluku da se oba spisa, koja trenutno postoje, analiziraju i vide gdje su napravljeni određeni propusti, a onda ću ja, kao glavni tužitelj Tužiteljstva BiH, zajedno s glavnim federalnim tužiteljem i tužiteljicom Županijskog tužiteljstva u Sarajevu, odlučiti u kojem pravcu treba ići.

Ipak, predugo je prošlo. Prevladava osjećaj da u Sarajevu nije postojalo političke spremnosti da se ovaj slučaj riješi!?

- Ubojstvo Joze Leutara ne smije ostati nerazjašnjeno, jer to je bio visokopozicionirani policajac na kojeg je izvršen napad. Jadno mi je i žalosno bilo slušati njegovu majku i suprugu koje su me plačući molile da pokušam riješiti ovaj slučaj.

Još jedna supruga plače, ona je supruga generala Vlade Šantića. Iako je cijeli slučaj lako rekonstriurati, ipak on se ipak ne rješava. Hoće li istražitelji zaboraviti Šantića?

- To je predmet na kojem dobrim dijelom radim ja osobno. Dok sam bio tužitelj, taj predmet je bio u mojim rukama. Sada na njemu radim zajedno s drugim tužiteljem. Suradnju u ovom predmetu tražimo preko Državne agencije i međunarodne pravne pomoći s pojedinim institucijama, kao i Ministarstvom obrane u Republici Hrvatskoj, koje nam trebaju dati ono što tražimo. Hoće li nam dati ili ne, to sada ne mogu reći. Znam samo da su osobe koje rade na ovom predmetu stupile u kontakt. Ovaj slučaj nije zaboravljen!

U kojem pravcu ide istraga?

- To je slučaj iz vremena rata, za razliku od slučaja “Leutar” koji se dogodio poslije rata. Potrebno je shvatiti i važno je naglasiti da mnoge stvari ne izlaze iz Tužiteljstva BiH. Pravda je spora, ali za sve što se negativno dogodilo i u ratu i nakon rata, nastojimo prikupljati dokaze i provoditi istragu. Međutim, mnoge naše istrage su tajne, mnoge stvari koje radimo ne idu u javnost. Jer, ako bismo s nekim podacima išli u javnost, tada postoje i druge strane koje ne žele da se pojedini slučajevi okončaju, riješe i da se razotkriju počinitelji kaznenih djela.

Javnost tu nije saveznik. Pojavljuju se mnoge informacije i dezinformacije?

- Kako dezinformacije dolaze do vas, tako dolaze i do nas. Jer, nikad ne znate tko ide s dobrim, a tko s lošim namjerama i informacijama koje ponekad prerastaju u dezinformacije kako bi od nas saznali što mi znamo, da bi istragu usmjerili i određeni dokaz prikrili i cijeli slučaj zapravo okrenuli u drugi pravac! A to sve ukazuje na kompleksnost tih slučajeva i samih istraga koje radimo, pokazujući ujedno u kojoj se situaciji nalaze i tužitelji i istražitelji koji rade na tom predmetu.

U Hercegovini najviše pozornosti izazivaju istrage koje se vode protiv pripadnika HVO-a. Što nam možete reći o tim slučajevima?

- To je sve zatvoreno za javnost i u ovom trenutku bih bio neozbiljan kao glavni tužitelj kada bih o tome govorio.

Reagirate li na anonimne prijave o gospodarskom kriminalu?

- Danas u ovoj državi, a posebice u predizborno vrijeme, svatko piše protiv svakoga. Podižu se kaznene prijave, podmeću određeni podaci, a kada bismo sve to provjeravali, ne bismo se stigli baviti onim što je naš konkretan posao. I to su neke igre!

Što pak činite s takvim prijavama?

- Kad zaprimimo određenu kaznenu prijavu, kad je analiziramo i kad donosimo odluku o pokretanju istrage, moramo biti jako oprezni. Dužni smo, sukladno Zakonu o kaznenom postupku i našem pravilniku, zaprimiti svaki akt koji dođe u Tužiteljstvo i analizirati ga. Ako utvrdimo da postoje samo i indicije o počinjenju kaznenoga djela, dokument odmah prosljeđujemo nadležnim agencijama da se izvrše određene provjere. Međutim, da bi došlo do otvaranja istrage, mora se sačiniti naredba, a tada već mora postojati osnovana sumnja da je netko počinio kazneno djelo. Za to mora postojati dovoljan broj dokaza da bi se pojedini događaj mogao istraživati.

Terorizam u BiH ima i jednu dodatnu dimenziju. Često ga se veže za određenu vjeru. Je li to korektno?

- Problem su ovoj državi pokreti - i vehabije i selefije. To je jako osjetljivo pitanje, poglavito jer ne dolazim iz reda bošnjačkog, nego iz srpskog naroda. Slušajući neke svoje kolege kad raspravljamo o toj temi, dođemo do pitanja iz koje vjerske skupine teroristi dolaze. Iz koje god vjerske skupine oni dolazili, teroriste nikako ne smijemo dovoditi u vezu s bilo kojom vjerom. Jer, terorizam je ključni problem.

Ali se u BiH terorizam, u najvećem dijelu, upravo smješta u dio radikalnih muslimanskih krugova!?

- O terorizmu u BiH moramo govoriti kao o terorizmu bez bilo kakvog vjerskog predznaka. Teroristi ne biraju sjedite li vi, kao Hrvat, Bošnjak ili ja kao Srbin u objektu. Jednostavno, postave bombu pod objekt i svi odletimo u zrak. No, i vjerske zajednice u BiH moraju razgovarati sa svojom populacijom te da tako jedni drugima signaliziramo gdje je problem. Radimo li kako treba, i to je ključno pitanje. Vjerski poglavari također moraju čuti moj glas kao glavnog tužitelja, ali i glas naroda jer je ovo velik problem cijele države.

Akcija “Svjetlost” u Maoči nije možda dobila zasluženu medijsku prezentaciju i zbog činjenice što je tada tamo otkriveno jako malo oružja. Pronašli ste, čini mi se, samo sedam pušaka!?

- Ja sam sudjelovao u toj akciji i mogu kazati da je ona bila jako promišljena. Akcijom je rukovodio ravnatelj Federalne uprave policije Zlatko Miletić. Akcija je odlično isplanirana i bila je operativno-taktična. Imali smo određene informacije, išli smo s određenim ciljem i namjerama. Što smo zamislili, to smo i napravili.

A što ste napravili, odnosno pronašli?

- U samoj akciji nije pronađeno samo sedam pušaka, kao što ste rekli. Naime, nismo u javnost ni iznijeli podatak o tome što je sve pronađeno. Simptomatično je da je u jednom takvom malom i zabačenom selu, kao što je Maoča, pronađeno 40 računala koji su sad na vještačenju, da se kod određene osobe pronađe veća svota novca itd. Ključni problem je financiranje i dotok novca takvim osobama. Istraga će pokazati jesu li naša predviđanja bila ispravna. Sve što se događalo u ovoj državi, stvorilo je pogodno tlo za mnoge aktivnosti sličnog tipa.

Stječe se dojam u javnosti da u ovoj državi ima dosta paraobavještajnih službi koje na razne načine podmeću informacije. Predstavlja li to problem Vama, kao glavnom tužitelju?

- Mogu samo reći da imam iznimno dobru suradnju s Obavještajno-sigurnosnom agencijom BiH (OSA). Smatram da joj treba dati i određene policijske ovlasti. Međutim, moramo poštivati i međunarodne standarde i način na koji djeluju obavještajne agencije u našem okruženju i Europi. Dobro bi bilo da imamo takvu agenciju koja će imati i određene policijske ovlasti, jer bi tada njihova uloga bila puno korisnija. Ponavljam, suradnja s njima je dobra i treba poraditi na izmjeni Zakona o obavještajnim agencijama kako bi bile učinkovitije.

Ima li nezakonitog prisluškivanja?

- Prisluškivanja nema bez naloga Suda BiH. I u to sam siguran sto posto. Znam s koliko resursa raspolažu SIPA, OSA i MUP RS-a i tko i koliko ima uređaja za prisluškivanje. Od tog smo prisluškivanja bespotrebno napravili famu i kod takvih radnji presudne su telekomunikacije. Nemamo mogućnosti niti možemo prisluškivati toliko lj