Nadglasavanje Hrvata nije rješenje

Fra Lovro Gavran, provincijal Bosne Srebrene, rođen je 1954. godine u Velikom Prnjavoru, župa Foča, u općini Doboj. Godine 1969. postao je sjemeništarac Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, koju završava 1973. godine. Teologiju je završio u Sarajevu, a svećeničko ređenje imao je 29. lipnja 1982. godine u Đakovici. Padom komunističkog režima Envera Hodže u Albaniji, fra Lovro Gavran je organizirao obnovu albanske franjevačke provincije. Za 157. provincijala Bosne Srebrene izabran je prošle godine, i to s dužnosti definitora provincije na službi u Đakovici, na Kosovu. Fra Lovro za Večernjak govori o nedavnom posjetu pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, stanju franjevačkih župa u njegovoj provinciji, propasti povratka raseljenih te odlascima Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Dakako, fra Lovro Gvaran komentirao je i vruću političku scenu u BiH.

Nema sumnje da će se o posjetu pape Benedikta XVI. Hrvatskoj još dugo govoriti, kao što će se raščlanjivati riječi koje je izrekao u brojnim susretima s hrvatskim vjernicima, predstavnicima Katoličke crkve u Hrvata i predstavnicima hrvatskoga javnoga, političkog i društvenog života. Koja je, po Vama, najznačajnija poruka za katolike u BiH?

Papa je vrhovni poglavar Katoličke crkve na cijelom svijetu, pa je svaka njegova poruka, izrečena bilo kome i u bilo kojoj situaciji, ustvari upućena svima. Ono što je Papa rekao Hrvatima u Hrvatskoj, rekao je i nama u BiH, ali i drugim vjernicima – kršćanima i nekršćanima. Primjerice, pitanje savjesti, koje je naglasio na samom svom dolasku, u zračnoj luci – vrijedi za sve ljude na svijetu. Svako dobro djelo bilo kojega čovjeka na svijetu, mora biti u skladu sa zdravom i ispravno formiranom savješću. Inače ne bi bilo dobro. Svi su ljudi međusobno različiti po narodnosti, jeziku, odgoju, vjeri, kulturi, tradiciji, znanju, politici, interesima itd. – ali svi imaju savjest, kao osnovni kriterij razlikovanja dobra i zla.

Drugog dana Papina posjeta u središtu pozornosti bila je obitelj. Papa želi istaknuti važnost obitelji, osobito kršćanske obitelji, utemeljene na monogamnom, nerazrješivom braku, s kojim se ne mogu usporediti, a pogotovo ne izjednačiti, nikakve druge izvanbračne, a osobito ne istospolne zajednice. U obitelji se rađa novi život. Obitelj ga njeguje, čuva i štiti – počevši od prirodnog začeća, pa sve do prirodne smrti, isključujući sve što je protivno Božjem i prirodnom zakonu, kao što su abortus, eutanazija i sl. Obitelj je i prvi navjestitelj vjere i mala Crkva, kao što je i Crkva velika obitelj djece Božje.

Papa je Hrvatima uputio još jednu vrlo važnu poruku, koja vrijedi i za nas u BiH. Hrvati su se stoljećima potvrdili kao tradicionalno dobri vjernici katolici, odani Bogu i Katoličkoj crkvi. Ne trebaju se bojati ulaska u Europsku uniju, jer će oni u Europi, zajedno s drugim katolicima, biti nositelji kršćanskih vrednota i vjerni svjedoci kršćanskih korijena Europe i europske kršćanske tradicije. Istu Papinu poruku mogli bismo lako preformulirati i za katolike u BiH, otprilike ovako: ne napuštajte Bosnu i Hercegovinu – jer vi ste u BiH svjedoci kršćanske i katoličke povijesti, tradicije i kulture ove zemlje. Bez vas ova zemlja osiromašuje i sve to gubi, a gubite se i vi sami, jer drugdje ćete se stopiti s drugima i drukčijima. Bosna i Hercegovina je nezamjenjiva za vas, a vi za BiH.

U kakvom su stanju franjevačke župe u Vašoj provinciji i u kolikoj mjeri je ekonomska kriza pogodila vjernike i napuštaju li oni možda svoje krajeve u potrazi za radnim mjestom i preživljavanjem?

Naši vjernici dijele sudbinu ostalih građana BiH, s obzirom na nezaposlenost i ekonomsku krizu. Malo je naših župa u kojima većina naših vjernika ima bilo kakvo, a kamoli adekvatno zaposlenje. Većina ih jedva preživljava, pa s te strane nije ni čudo što odlaze. Da se u svim državnim strukturama pozornost više usmjerila na osiguravanje radnih mjesta za naše ljude, pogotovo za povratnike, nego na humanitarnu pomoć i gradnju neprofitnih objekata, ljudi bi sami sebi zarađivali svoj svagdanji kruh i gradili svoje kuće, pa im humanitarna pomoć ne bi bila ni potrebna. Ovako odgovornim strukturama u društvu izgleda da su se trudile mnogo i učinile barem nešto, ali nažalost glavni je cilj promašen: narod se nije vratio, egzistencija onih koji su se vratili nije osigurana, a zbog nezaposlenosti nam sele i oni koji se nisu iselili u ratu.

Nedavno se moglo čuti kako je proces povratka u BiH definitivno propao. Slažete li se s takvom konstatacijom i može li se tvrditi da i nakon 16 godina od završetka rata Hrvati i dalje cure iz BiH?

Činjenica je da Hrvati i danas odlaze iz BiH, bez obzira na to hoće li se netko s time složiti ili neće. Ali ne možemo se složiti s time da povratka više nema i da ga neće ni biti. Propao je dosadašnji model, koji je ustvari stimulirao odlazak. Jer beskorisno je čovjeku napraviti kuću ako on nema ni radnog mjesta, ni škole, ni pošte, ni ambulante – tj. nema osnovnih uvjeta za normalan život. Da su u našim mjestima izgrađene tvornice i u njima zaposleni povratnici, povratka bi bilo i još ga može biti, ali cjelokupna politika dosad nije išla u tom smjeru i nije imala sluha za one koji su zahtijevali takva rješenja.

Evidentno je da BiH potresa politička kriza slična onoj iz devedesetih godina. S obzirom na posljednje događaje vezane uz formiranje vlasti na svim razinama, kako Vi ocjenjujete trenutni položaj Hrvata u BiH?

Mi smo svoje viđenje trenutne situacije izrazili u našoj nedavnoj izjavi za javnost. Problemi Hrvata u BiH ne rješavaju se isključivo formiranjem vlasti. Ako je nekom političaru ili stranci stalo samo do toga da dođe na vlast, pa u tome i uspije, onda takve ljude uglavnom više i ne pogađaju problemi običnih, malih ljudi. Oni imaju vlast, imaju svoje plaće, imaju privilegije – a što narod gladuje, to kao da i nije njihova briga. Treba intenzivnije poraditi na poboljšanju životnih uvjeta za najobičnije građane. Tek tako se može nadići i politička kriza.

Smatrate li da je dijelom i međunarodna zajednica kriva za pogoršanu situaciju?

Dio krivnje sigurno pada i na međunarodnu zajednicu, koja je kod nas dosad uglavnom igrala ulogu vatrogasca. I to je u određenim situacijama potrebno, ali se time problemi dugoročno ne rješavaju. Svakome je jasno da je Dayton zaustavio rat, što je sigurno hvale vrijedno, ali je također jasno da su upravo takva daytonska rješenja uzrokovala i uzrokuju mnoge probleme i krize u BiH. Zato se i govori o novom Daytonu, o nužnosti ustavnih promjena, o izmjeni Izbornog zakona itd.

Kako Vi vidite rješenje za Hrvate da postanu jednakopravni u odnosu na druga dva naroda, što danas nisu?

Nadglasavanje sigurno nije nikakvo rješenje. Novi ustav i novi izborni zakon morali bi osigurati jednakopravnost Hrvata, ne samo na papiru, nego i u praksi. Bez čvrstih mehanizama, koji bi osiguravali ostvarivanje ravnopravnosti Hrvata s ostala dva konstitutivna naroda i u FBiH i u RS-u, ta ravnopravnost bi ostala mrtvo slovo na papiru, bez utjecaja na svagdanji život običnih građana. Ali to je zadatak političara da na tom rade i da pronađu najpovoljnija rješenja. Nama, franjevcima Bosne Srebrene, kao i svim Hrvatima u Bosni i Hercegovini odgovara svako rješenje koje i Hrvatima i ostalim konstitutivnim narodima BiH osigurava jednaka prava i jednake mogućnosti na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, a ne samo u jednom entitetu ili u nekim županijama.

Nedavna izjava za javnost koju je izdala Vaša provincija, a u kojoj se navodi da nećete ostati nijemi i pasivni kada se na političkom polju događaju i pojave narušavanja temelja na kojima počiva BiH, u medijima je marginalizirana. Zbog čega?

Neki su je mediji zaobišli vjerojatno zato što su na političkom planu već napravljena neka barem privremena rješenja trenutne krize – makar i pod jakim utjecajem međunarodnih čimbenika, a neki zato što žele minimizirati postojeći problem. Ipak, ima i dosta pozitivnih reakcija, koje pokazuju da postoji interes javnosti i za ona mišljenja koja se ne mogu svaki dan čuti ili pročitati. Svaka reakcija, bilo pozitivna, bilo negativna, pokazuje da ljudi nisu nezainteresirani za stav bosanskih franjevaca. Kad interes postoji, u dijalogu se uvijek malo pomalo iskristaliziraju bolja i jasnija rješenja od onih koja ne prođu nikakvu javnu raspravu.

S druge strane, više je pozornosti posvećeno onom dijelu izjave u kojem se govori o pojavi da neki članovi franjevačke zajednice minimiziraju političku važnost objektivno postojećeg problema nejednakosti Hrvata. Može li se govoriti o svrstavanju pojedinaca uz određene politike?

Ne bi se moglo reći da se franjevci svrstavaju uz određenu stranku ili određenu politiku, jer nijedna stranka dosad nije ponudila cjelovito i dugoročno rješenje hrvatskog nacionalnog problema u Bosni i Hercegovini, u oba entiteta. Franjevci u svojim istupima najčešće upozoravaju na teške propuste stranke na vlasti, koja se godinama nije koncentrirala na dugoročna rješenja bitnih problema naroda, njegova povratka, ostanka i opstanka na pradjedovskoj grudi, nego više na svoje osobne i stranačke probleme – što je rezultiralo time da više od polovine naroda više i ne izlazi na izbore. Problem je tim veći što ni druge stranke ne nude neka jasna, dobra, sveobuhvatna i dugoročna rješenja. Prosječnom građaninu jedino upada u oči stranačka borba za vlast, a ne opći i zajednički nacionalni interes.

Svatko ima pravo izreći svoj osobni stav i svoje viđenje aktualne situacije, ali svi bismo bili dužni raditi na dugoročno valjanom rješenju nacionalnog problema, koji je više problem naroda, nego problem određene stranke i podjele vlasti.