Nakon 4 desetljeća otkriven grob člana Bugojanske skupine

Vrući lipanj 1972. Jugoslavija je drhtala od devetnaestorice, kako su ih zvali, ustaških emigranata koji su krenuli iz Australije srušiti komunizam u njihovoj rodnoj grudi. Digli su tisuće vojnika JNA i teritorijalnu obranu. Akcija JNA nazvana je “Raduša”, a akcija emigranata “Feniks”.

Dva dana nakon prvog sukoba na Raduši, mlada liječnica Milka Čuljak-Čolić vraćala se s terena u Dom zdravlja Zenica. Prije razduživanja službenog automobila i dolaska kući, ravnatelj Doma ju je pozvao i kazao kako mora izvršiti obdukciju, jer je bila vrstan stručnjak iz ove oblasti medicine.

Nakon toga je odvezena u bolničku mrtvačnicu u zeničko naselje Crkvice. Kasnije u jednom razgovoru rekla je da je iz same atmosfere u mrtvačnici zaključila kako nije upitno pitati o čemu je riječ, nakon što je morala izvršiti obdukciju dva tijela. Tada joj je rečeno da samo utvrdi uzrok smrti. Zapisnik je sastavljen samo u jednom primjerku i predan osobama u civilu, najvjerojatnije pripadnicima tadašnje Udbe. Sljedeći dan je bila u komisiji prilikom pokopa jednog od njih na Gradskom groblju Crkvice u Zenici.

Liječnica Milka Čuljak-Čolić, nakon izvjesnog vremena, bila je sigurna da je riječ o Adolfu Andriću, jer je njegove fotografije kasnije vidjela u tisku. Dakako, o tome se godinama šutjelo, iz dobro poznatih razloga, a onda je liječnica sredinom devedesetih napisala pismo Adolfovoj sestri Mariji Mikac u Poreč.

Pokop u Zagrebu

Don Anto je s ostalom istraživačkom ekipom, u međuvremenu, utvrdio točnu lokaciju neobilježena groba Adolfa Andrića na spomenutom groblju u Zenici te je o svim saznanjima izvijestio njegovu rodbinu. Oni se pripremaju podnijeti zahtjev za ekshumaciju njegovih zemnih ostataka. Vjeruju da će u rujnu izvršiti ekshumaciju, a potom prijenos u obiteljsku grobnicu u Zagrebu. Inače, Adolf Andrić je rođen 1942. u Kreki pokraj Tuzle. Prije emigracije, živio je u Zagrebu. Po zanimanju je bio kemijski tehničar, a emigrirao je 1960., prvo u Italiju, a zatim u Australiju, gdje je postao član Hrvatskog revolucionarnog bratstva.

Adolf Andrić je bio najviše rangirani dužnosnik HRB-a prilikom formiranja skupine „Feniks“. Sukob u kojemu je poginuo u lipnju 1972. godine dogodio se na planini Raduši. Otada pa do danas nije se znalo gdje je pokopan. Ovu informaciju nam je potvrdio don Anto Jelić, predsjednik Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva, koji se već godinama bavi istraživačkim radom vezanim uz otkrivanje hrvatska stratišta nakon Drugog svjetskog rata. No, don Anto je dugo radio i na istraživanju sudbine čuvene Bugojanske skupine, skupljajući brojne pismene dokaze kao svjedočanstva. To je na kraju rezultiralo i dokumentarnim filmom koji se već prikazuje u BiH, Hrvatskoj, a bit će prikazan i u inozemstvu.

Dokumentarni film „Akcija Feniks 72“ u trajanju od 84 minute rezultat je dugogodišnjeg, upornog i profesionalnog istraživanja povijesti hrvatskog političkog iseljeništva, posebice tajne osloboditeljske organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), čiji je najpoznatiji pothvat bio akcija Feniks 72 (ili „Bugojanska akcija“) iz lipnja i srpnja 1972.

Na temelju dokumenata iz raznih policijskih, vojnih i obavještajnih izvora te sudskih arhiva, kao i dokumentarnih audio i videosnimaka i autentičnih svjedočenja, koja se u najvećoj mjeri u ovom filmu po prvi put prezentiraju javnosti, na objektivan i stručan način rekonstruirana je akcija Feniks 72 od njene zamisli u Australiji, preko priprema u zapadnoeuropskim državama i same izvedbe u bivšoj Jugoslaviji, govori don Anto. To je težak posao koji traži dosta strpljenja, ali nakon dugih godina kockice se počnu slagati, a istina polako izlazi na vidjelo. To je i u slučaju Adolfa Andrića, kaže don Anto Jelić koji se zaredio samo nekoliko dana prije dramatičnih događaja vezanih uz samu akciju „Feniks“.

Nije mogao ubijati

Naime, kada sam koncelebrirao na Šćitu i pripremao se za svoju mladu misu, potkraj mise, začula se pucnjava u blizini crkve. Dok su vjernici izlazili, dvorište je preplavila tadašnja milicija. Netko od njih je vikao: „Ubili smo još jednoga bandita“. Ubijen je bio Viktor Kancijanić, istarski sanjar o slobodnoj hrvatskoj državi. Što se pak tiče Adolfa Andrića, prema svjedočenjima mnogih koji su ga poznavali, bio je najobučeniji pripadnik skupine „Feniks“, a poginuo je već u prvom sukobu. Većina svjedoka tvrdi da je Andrić izgubio život jer nije bio u stanju ubiti drugog čovjeka.