U kataklizmičkim razdobljima kakva su ratna, uvijek se iznova potvrđuje važnost ljudske komunikacije. Ona se pokazala važnijom potrebom od hrane. S druge strane nakon rata najčešće se govori o sociopolitičkoj i gospodarskoj obnovi. No, iskustva pokazuju da se usporedo treba zalagati i za duhovnu obnovu, posebno slušati svoje srce i dušu. Kako su u današnjem vremenu često novac i bogatstvo ispred duhovnih osjećaja, postoje osobe kojima to nije na prvom mjestu. To je slučaj i s Lidijom Pehar, znanstvenicom i profesoricom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ženom s dva doktorata, koja je mogla ostvariti sjajnu karijeru na zapadu, nakon što je poslušala svoje osjećaje vratila se u Sarajevo i nastavila uspješnu karijeru na Filozofskom fakultetu.
Najbolji student i na medicini
Nakon završene osnovne škole i gimnazije, Lidija je prvo upisala medicinski fakultet. Nakon završene dvije godine medicine, odlučila je napustiti fakultet, iako je imala prosjek 10. Kada sam se pojavila u studentskoj službi i zatražila dokumenta zbog ispisa, svi su ostali šokirani, jer nisu mogli vjerovati da ću napustiti studij, posebno zbog ocjena koje sam imala.
Pokušali su me odgovoriti, ali bilo je uzalud, ja sam već odlučila. Razlog zbog kojeg sam tako postupila sadržan je u pričama starijih studenata, a koje su vezane za seciranje ljudskih tijela. Tad sam shvatila da ja to ne bi mogla podnijeti, te da od mog zvanja liječnice nema ništa, priča Lidija s dozom nelagode iako je od tada prošlo dosta godina. Nakon toga studira na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na studijskoj grupi pedagogija-psihologija gdje je i diplomirala. Tijekom studija kao najboljem studentu dodijeljeno joj je pet diploma rektorata Univerziteta u Sarajevu za iznadprosječan uspjeh na studiju. Na istom fakultetu ubrzo stječe diplomu magistra psiholoških znanosti, a dvije godine uoči rata obranila je i doktorsku disertaciju te je promovirana u zvanje doktora pedagoških znanosti.
No, ubrzo dolazi rat i Lidija odlazi u Hamburg. Četiri godine sam radila u Hamburgu kao psihoterapeutkinja i gostujuća profesorica na Sveučilištu “Damttor“ u Hamburgu. Dakako da mi je rad u Njemačkoj koristio za mnoga moja buduća istraživanja, ali sam mislima konstantno bila u Sarajevu, iako se na mom profesionalnom putu nazirala uspješna karijera. Međutim, mene je stalno mučio povratak i nostalgija. Jednog dana sam nazvala dragog profesora Vladimira Premeca, i pitala ga za savjet. Bio je kao i uvijek konkretan i kazao mi: Lidija ti znaš da dolaziš u ništa, a tamo imaš sve, no ja ti savjetujem da poslušaš, ipak, i svoje srce, otkriva Lidija detalje tog zanimljivog razgovora koji je i presudio u konačnici da se vrati u Sarajevo. Nije mi dugo trebalo, spakirala sam se i vratila u ništa, razrušen stan na Dobrinji, bez igdje išta. No, kao i uvijek puna optimizma nastavila sam s radom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a u listopadu 2006. godine uspjela sam obraniti i drugi doktorat, iz psiholoških znanosti. U međuvremenu Lidija Pehar je objavila nekoliko knjiga vezanih za njezin radni i stvaralački opus koji je usmjeren na područja: predškolske pedagogije, razvojne psihologije, specijalne pedagogije...
Korijeni iz Hercegovine
Ovih dana je promovirana njezina knjiga pomalo intrigantnog naslova“ “Kad medicina (za)staje, što preostaje“, a koja je prošla ocjene i dobila pozitivne recenzije pet znanstvenika, dvoje iz medicinskih znanosti, dvojice pedagoških i defektoloških znanosti te jedne znanstvenice iz oblasti psihologije.
- Poticajni impuls za ovu knjigu došao je iz svakodnevne zbilje. Prvi motiv sam dobila radeći prije dva desetljeća kao psihoterapeut u Njemačkoj. Imala sam izravnu komunikaciju s liječnicima i zamijetila kod njih kombinaciju konvencionalne i alternativne medicine. Nakon toga sam razvila Katedru za specijalnu pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i istraživala dijagnostiku, terapeutske postupke i probleme s kojima se susreću osobe s posebnim potrebama i njihovi roditelji. Potom me vodila istraživačka radoznalost i moja priča iz života kada sam bila bolesna, nakon stresnog ratnog perioda, govori Lidija i otkriva zbog čega je knjigu posvetila onima koji traže izlaz iz tegoba, nevolja i bolesti. Knjigu sam namijenila svima onim koji se nađu u nevolji i bolesti. Budući da sam pratila što se sve događa s pacijentima od trenutka dijagnoze preko terapije do ishoda, bila sam sudionik njihovih psiholoških previranja, strahova i muka kroz koje su prolazili oni sami kao i njihove obitelji, odlučila sam napisati nešto što bi preventivno moglo pomoći ljudima. Također, nastavila sam istraživati što nam danas sve pod medicinom prodaju pod istinu, a nije istina.
Naime, istraživala sam što liječnici pišu protiv medicine, odnosno svjedoče o pogreškama. Željela sam pokazati da medicina postoji za čovjeka ne protiv njega, a čovjek koji se bavi tim poslom mora biti prvenstveno humanist, kaže Lidija. Na kraju razgovora pitali smo Lidju za njezine korijene koji potječu iz Hercegovine. - Hercegovina mi je podrijetlo, Sarajevo mi je mjesto rođenja i odrastanja. Kako se dva oka ne mogu dijeliti, ja ne mogu ni bez Bosne ni bez Hercegovine, pa zar vam nije jasno vratila sam se zbog nostalgije, kaže nam Lidija Pehar na kraju razgovora.