Nekada naselje Hrvata s pet tisuća katolika, danas je prepolovljeno

Sarajevsko naselje Stup je prije rata slovilo za mjesto u kojem je živio najveći broj Hrvata katolika, njih više od  pet tisuća. Stoga su mnogi ovo naselje prozvali i „Mali Rim“. Međutim, nakon ratnih događanja broj katolika je  prepolovljen, pa na Stupu trenutačno živi nešto više od 2500 katolika. Veliki broj njih se za vrijeme i poslije rata vratio u Hercegovinu, odakle su se doseljavali najvećim dijelom zbog posla. Naime, bivša velika poduzeća poput Famosa i Energoinvesta prije rata su imala veći broj zaposlenika Hrvata, koji su mahom iz Hercegovine stizali u Sarajevo zbog posla, i najvećim dijelom su se nastanili na Stupu. Nakon rata mnogi su prodali svoja imanja i odselili. No, kada se govori o Stupu, mora se naglasiti da tu žive i obitelji čija tradicija seže u daleku prošlost, poput primjerice obitelji Čola koji su starosjedioci Stupa. Inače, kada se govori o Stupu, nikako se ne može zaobići kompleksnost tog naselja koji čine Stup I, Stup II, Stupsko brdo, i dakako stari Stup i centar s poznatim restoranom Zlatni lav. Na Stupu se nalazi crkva koja je spomenik pod zaštitom države, Katolički školski centar, vrtić, Caritas. Caritasov obiteljski centar sadrži Dječji vrtić Sveta obitelj koji pohađa 140 djece, i produženi boravak u koji pohađa 62 djece. Nije teško zaključiti da je župna crkva stožer koji okuplja sve katolike Hrvate naselja Stup. To nam je u razgovoru potvrdila i većina sugovornika. Župnik župe Stup don Miroslav Čavar kaže kako trenutno prema blagoslovu kuća Stup ima 2500 vjernika. Kada je u pitanju povratak, don Čavar kaže kako se ne može očekivati neki znatniji povratak, te dodaje kako nije primjetan ni odlazak Hrvata sa Stupa.

Nada u bolje sutra

- Za ove dvije godine koliko sam na župi, samo mi se jedna obitelj javila da odlazi. Riječ je o mlađoj obitelji, a razlozi za napuštanje su neimanje posla. Što se tiče sarajevskih župa, za Stup se može reći da je relativno mlađi sastav stanovništva, o čemu svjedoči broj krštenja i vjenčanja. U ovoj godini imamo 20 prvopričesnika, 23 krizmanika, tako da to daje neku nadu u opstanak. Dakle možemo govoriti o nekoj svjetlijoj budućnosti Stupa. Hrvati su prodali svoje kuće i imanja i otišli. Mnogi su otišli tamo gdje su mislili da im je bolje. Ako uzmemo KŠC na Stupu i Caritas s njegovim projektima, vrtić koji pohađa 140 djece i 50 ih još ima na čekanju, dio te djece sa Stupa. Sve nam to daje nadu u bolje sutra. Problem je nezaposlenost. S druge strane, nama nitko nije kriv što se Sarajevo nema gdje širiti. Zgrade se prave i šire prema Ilidži. U njima ima svatko pravo stanovati, konkretno onaj tko ima novac za kupovinu stana, a samim time nema toliko Hrvata da se naseli. Normalno je da se u takvim uvjetima mijenja i nacionalna struktura. Ipak, ističem da mi nemamo nikakvih problema s drugima i drukčijima. Imamo dobru suradnju s općinskim i županijskim vlastima, policijom, živimo i dijelimo dobro i tlo sa svima na Stupu, govori nam don Miroslav Čavar.

Život ipak pulsira

Dragan Čurčić, poznati ugostitelj i bivši vlasnik kultnog restorana Dubrovnik u Luganivoj ulici u Starom Gradu, vlasnik je hotela Delminijum koji se nalazi uz prometnicu koja vodi u naselje Doglode. O životu i problemima koji opterećuju stupljane, Čurčić kaže: Žao mi je, ali povratka ljudi koji su nekada tu živjeli nema. S druge strane, nakon rata se prilično loše živi, posebno posljednjih nekoliko godina zbog ekonomske krize. Ono mlađih što je otišlo, ne vraćaju se. Uglavnom su stariji ostali. Mnogi su domicilni Hrvati prodali kuće i zemlju, doselili su se neki drugi ljudi. Trudili smo se da za one mlađe koji danas žive ovdje pronađemo posao. Ipak druženja i dalje ima. Primjerice, kod mene se često u Delminijumu okupe hrvatski dužnosnici, bude tu i pjesme, a oni koji imaju sportskog talenta dođu i na partiju tenisa, kaže Čurčić. Nedaleko od crkve susrećemo jednog vremešnoga gospodina, za kojeg nam sa strane dobacuju da je starosjedilac u ovom kraju. Predstavio se kao Pavao Ilić. Nije dugo trebalo pa da otkrijemo kako je to onaj Pavao s članskom iskaznicom HDZ BiH – Sarajevo s rednim brojem 2. - Ma taj sam uz osmijeh kazuje, a na pitanje kako se danas živi odgovara: - Onako kako ‘ko mora. Bilo je bolje prije rata, jer nas je bilo više. Nekako je bilo veselije i zadovoljnije. Danas to nije tako. I ovo malo ljudi razbacano je po cijelom Stupu, ali opet ima nas. Nego teško se ovako živi, nema posla za mlade. Oni što su prodali svoje kuće i imanja, sad bi se i vraćali, ali nemaju gdje. Mnogima je danas žao što su to učinili. Bar da su naplatili to što su prodali ni po’ muke, nego su kuće i imanja prodavali u bescjenje. Sad je i njima žao, ali kasno. Ipak, svi se okupljamo oko naše stupske crkve, ona je kao spona koja nas drži na okupu, kazuje nam Pavao Ilić.