Dok srbijanska vlada u Bruxellesu pregovara s kosovskim premijerom Hashimom Thaçijem i čeka početak pregovora o pristupanju Europskoj uniji, u toj zemlji poharanoj ratovima Slobodana Miloševića još odjekuju aspiracije stanovnika u četiri neuralgične točke. To je i dalje, u prvom redu, odnos s Kosovom i položaj Srba u sjevernim većinski srpskim općinama, ali i tri područja unutar sadašnje Srbije: položaj Vojvodine, pitanje Albanaca u Preševskoj dolini i Bošnjaka u Sandžaku. Svako od tih pitanja ima posebnu priču, ali povremeno svako od njih bukne u incidentu i postane gorući problem dana.
‘Živjela žuta kuća’
U Preševu su Albanci digli spomenik svojim poginulima u sukobu sa srpskim snagama, a premijer Ivica Dačić dao je ultimatum za micanje spomenika i jučer je 200 pripadnika žandarmerije bagerom premjestilo spomenik u kamion. Povijesni je to dan, rekao je lider Oslobodilačke vojske Preševa, Bujanovca i Medveđe Orhan Redžepi, zahvaljujući Srbiji što je dala povod da se Albanci izjasne o autonomiji.
Ovih dana vruće je i u Novom Sadu, tamo je uvedena ćirilica, tu je i utakmica u Novom Pazaru u Sandžaku, na kojoj su navijači prošle jeseni raširili transparent “Rebus riješen: Srce, bubreg, pluća, živjela žuta kuća”... Žuta kuća je mjesto na kojem su Albanci navodno vadili organe Srbima na Kosovu, a transparent je reakcija na rebus koji su prije toga raširili navijači kluba Rad iz Beograda, a rješenje rebusa s nacrtanim nožem i žicom glasilo je: Nož, žica, Srebrenica.
I naoko mirnu Vojvodinu nedavno je uznemirio novi incident, kad su aktivisti ultradesničarskog Srpskog narodnog pokreta “Naši” zapalili zastavu Vojvodine i ostatke ostavili na vratima Lige socijaldemokrata Nenada Čanka, koji se godinama zalažu za autonomiju Vojvodine. Na beogradskim ulicama od ljudi pomalo umornih od siline povijesti koja je pretutnjala preko njih moguće je čuti prognozu da je pitanje dana kad će, nakon Kosova, i Vojvodina poželjeti napustiti Srbiju.
Međutim, ratovi su još jednom promijenili demografsku sliku te pokrajine i analitičari misle da osamostaljenje Vojvodine nije izgledno. Tamo je, upozorava srbijanski političar Žarko Korać, naseljena polovica od Srba izbjeglih iz drugih jugoslavenskih zemalja, pa je i udio Srba narastao na više od 70 posto, tvrdi on. Prema njegovim riječima, u Srbiji je krajem devedesetih bilo oko 680 tisuća izbjeglica, pa je u Vojvodini ostalo oko 350 tisuća Srba. Kako su se, kaže Korać, Mađari iseljavali, a i prirodni prirast im je nizak, smanjio se i broj Mađara. Vojislav Šešelj kao Miloševićeva udarna šaka prisiljavao je i Hrvate iz vojvođanskih sela na iseljavanje, najpoznatiji je slučaj sela Hrtkovci. Sve zajedno dovelo je do posrbljavanja Vojvodine, u kojoj je 1981. godine živjelo 54,4 posto Srba, 2002. godine 65 posto, a po popisu 2011. godine, očekuje Korać, bit će ih oko 70 posto.
Međutim, Veljko Rogić, hrvatski profesor emeritus historijske i regionalne geografije, kaže da su ti podaci upitni jer se popisom stanovništva često manipulira.
– U Vojvodini je do 1945. godine bila samo trećina Srba, a Titova politika, progon Nijemaca, iseljavanje Mađara, omogućava povećanje udjela Srba. Međutim, nije vjerojatno da je taj udio sad narastao do 65, a kamoli do 70 posto, to su manipulacije – kaže Rogić.
Dvije udaljene opcije
I zaista, iako su srbijanski statističari objavili rezultate popisa stanovništva po općinama, Srbija nije podijeljena na užu Srbiju i Vojvodinu, nego na sjevernu i južnu, s tim da sjeverna ide južno od Beograda i zasad nema podataka o sastavu stanovništva Vojvodine, iako su drugi podaci objavljeni...
Politička scena pokrajine koja je nekad bila najrazvijeniji dio Srbije danas se dijeli na dvije prilično udaljene opcije, tu su najliberalniji i najjače europski orijentirani političari, ali i najekstremniji nacionalisti.
– Tamo je, ne treba zaboraviti, počela i Miloševićeva jogurt-revolucija, čiji je prvi udar išao na ukidanje autonomije Kosova i Vojvodine – kaže Korać ističući da ustavnopravni položaj Vojvodine tek valja riješiti, nakon što je Ustavni sud Srbije kao neustavne ukinuo cijeli niz ovlasti te pokrajine, čak i pravo da imaju akademiju znanosti i umjetnosti. Isti taj Ustavni sud u studenom nije prihvatio prijedlog srbijanskog tužiteljstva da se zabrani djelovanje pokreta koji svako malo pali vojvođanske zastave. Međutim, kad Srbija počne pregovarati s Europskom unijom, mnogo toga morat će se mijenjati, nabolje za manjine, nagore za one koji incidentima šire strah, a i neke će institucije morati mijenjati pravac.
Korać ističe da nema bojazni od odvajanja Vojvodine, jer nema ni jedne političke snage koja se zalaže za neovisnost, nego samo za autonomiju, slično govori i hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina, koji kaže da je Vojvodina dio Srbije i da će to i ostati. Većinu u vojvođanskoj skupštini osvojila je lista proeuropske Demokratske stranke, s Bojanom Pajtićem na čelu, tako da je vlast u Vojvodini sad drugačijeg predznaka nego u ostatku Srbije, gdje su najpopularniji desni naprednjaci. Ipak, naprednjaci Aleksandra Vučića uspjeli su osvojiti glavni grad pokrajine uz pomoć malo inženjeringa i sad u Novom Sadu, poznatom po multikulturalnosti, uvode ćirilicu, nedavno je osvanula i na gradskim autobusima, a zbog latiničnog natpisa na zgradi Kulturnog centra Novi Sad smijenjen je njegov ravnatelj.
Sto godina okupacije
Dok Vojvodinu potresaju udari desničarskih srpskih udarnika, na jugu, na Sandžaku, islamski vjerski vođa Muamer Zukorlić stao je na čelo, čini se, najekstremnijih bošnjačkih zahtjeva. Muftija Zukorlić organizirao je u studenom znanstveni skup na kojem je zaključeno da je Sandžak već stotinu godina, otkako ga je 1912. godine od Osmanlija vratila Srbija, pod okupacijom.
Na Zukorlića u Srbiji gledaju kao na ekstremista, ali, navodi Rogić, Sandžak su Srbija i Crna Gora zaista okupirale 1912. godine.
– Novopazarski sandžak – sandžak je nešto kao kotar – bio je dio bosanskog ajaleta, a u Balkanskim ratovima Srbija je okupirala sjeverni, a Crna Gora njegov južni dio. Ne znam što to može drugo biti nego okupacija, ako vojska uđe na tuđi teritorij – kaže.
Otkad je Sandžak pod Srbijom, muslimanska se većina na tom području smanjivala. Znanstvenici koje je okupio Zukorlić ističu da je sandžački narod, a tu sad ima i ekstremnih vehabija, doživio napredak u očuvanju vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta.
Međutim, Muslimani su u Sandžaku podijeljeni, dio njihova vodstva igra s Beogradom, dio vodi svoju zasebnu politiku, no oni su toliko razjedinjeni da ne mogu organizirati neke velike vojne akcije ili pokrete, kaže vojni analitičar Igor Tabak s portala obris.org. Pokazalo se to i na izborima, Zukorlićevi kandidati nisu prošli, pobjedu su odnijeli Rasim Ljajić i Sulejman Ugljanin, međusobno posvađeni sandžački političari, ali oni su dio vlade u Beogradu. Suprotstavljeni pogledi vide se i u tome što Zukorlić u Sandžaku u posljednja dva desetljeća vidi narodni preporod, a Korać ističe da je ključni problem gospodarsko nazadovanje.
– Osnovni problem u Sandžaku nije politički nego ekonomski, tamošnje su tvrtke izgubile tržište na Kosovu, prometnice su u slabom stanju. Turska je pokušala ekonomski pomoći, ali je odustala – kaže.
Sandžak u okviru Srbije broji oko 230 tisuća stanovnika, od toga je 57 posto Bošnjaka i 38 posto Srba, a Zukorlić ne zaboravlja ni južni Sandžak koji je u sastavu Crne Gore. Međutim, Sandžaklije su u Crnoj Gori, kaže Jakovina, puno dobili s neovisnošću, a Crne Gore ne bi ni bilo da nije bilo manjina.
I Srbi provocirali
Posljednjih dana većinski albansko Preševo ponovno je zanimljivo medijima jer je na albanski potez – postavljanje spomenika Albancima poginulima u sukobu sa srbijanskom policijom i vojskom – Dačić reagirao uklanjanjem spomenika, a prijedlog da se premjesti u dvorište džamije nije prošao. Korać upozorava da je prije te albanske provokacije nešto slično učinila srbijanska žandarmerija, postavljajući spomenik svojim poginulim pripadnicima u jednom albanskom selu. Tako se po Srbiji igraju delije različitog podrijetla, spomenikom na spomenik, pa onda Bruxelles mora intervenirati, ali i ovdje je zanimljivo da su prvi počeli Srbi...
Rogić kaže da je Preševska dolina dio kompaktnog teritorija na kojem žive Albanci te kako je granica Srbije išla sjeverno od Preševa, ali Međunarodni faktor mogao bi djelovati na umirenje tenzija na tom prostoru, jer Srbi žele datum iz Europe, a Albanci moraju stišavati tenzije zbog etabliranja Kosova na međunarodnoj sceni. Uostalom, realnih izgleda za stvaranje Velike Albanije, čini se, nema, a Jakovina ističe da ni u Albaniji ni na Kosovu nema jače političke snage koja bi zagovarala ujedinjenje, pa ni širenje na Makedoniju.
Makedoniju pak po svoj prilici čeka reorganizacija, stvaranje federacije, kaže Jakovina. Iako zasad Srbija odbija formalno priznati Kosovo, dijalog koji dobro napreduje znači priznanje stvarnosti, a služi i kao način da se postigne autonomija za sjeverne kosovske općine, većinski srpske.
Metoda mača i sile
Na Kosovo na kojem je živjelo ilirsko pleme Dardani, Srbi su prodrli u 11. stoljeću, a Osmanlije su ga nakon bitke 1389. godine konačno osvojili 1455. godine. Vraćeno je Srbiji, ističe Rogić, u Balkanskim ratovima uz pomoć Albanaca koji su digli ustanak protiv turske vlasti, Srbi su im tajno pomagali, naoružavali ih i na kraju se samo ušetali u pokrajinu koju su Osmanlije napustili.
Tek u Kraljevini Jugoslaviji Albanci su uvidjeli što su učinili jer je počelo sustavno etničko čišćenje. Srpski akademik Vaso Čubrilović napisao je i djelo posvećeno etničkom čišćenju “Istjerivanje Arnauta”, odnosno Albanaca, što se može postići samo “brutalnom silom državne vlasti”. Ta je politika sustavno provođena kroz cijelo 20. stoljeće, a prof. Rogić, za ilustraciju, sjeća se i brojnih albanskih studenata koji 70-ih i 80-ih godina nisu mogli doktorirati u Beogradu jer ih se raznim sredstvima sprječavalo, nego su dolazili u Zagreb i Ljubljanu.
Krajnji je rezultat takve politike odvajanje Kosova, koje je, kaže Rogić, ionako i u vrijeme tamošnje srpske države u 14. stoljeću, prije dolaska Osmanlija, bilo većinski albansko.
U svim neuralgičnim točkama pitanje je samo hoće li Srbija i dalje koristiti metodu mača i sile, kao što je između dva svjetska rata nasilno naseljavala Srbe u albanske kuće i zemlju. Ako tako bude, onda bi moglo na dnevni red doći novo prekrajanje granica. No, možda ovaj put Srbija neće, kao 1991. godine, dobiti zeleno svjetlo svjetskih sila da oružjem čuva državu.
Preuzeto sa www.vecernji.hr