Neoosmanizam potvrđuje izjava turskog premijera Erdogana

Bivši jugoslavenski veleposlanik u Turskoj i Vatikanu, beogradski sveučilišni profesor te autor knjige znakovita naslova “Neoosmanizam” dr. Darko Tanasković govori: francuski, engleski, arapski, turski, talijanski i ruski jezik, a poznaje latinski i starogrčki. No kod našeg sugovornika ni traga bilo kakvoj nadmenosti. Kada smo dogovarali intervju, odgovor je glasio: - Vrlo rado, čim se vratim iz Irana. I tako je i bilo. Na prostoru jugoistočne Europe, a i znatno šire, vjerojatno ne postoji osoba koja bolje poznaje i razumije novu tursku politiku prema Balkanu od dr. Tanaskovića. A kada turski premijer Recep Tayyip Erdogan u izbornoj noći kaže kako je pobjedom njegove stranke Sarajevo pobijedilo jednako kao i Istanbul, ne treba vam bolji povod za intervju.

Potvrđuje li dodatno ta nedavna izjava turskoga premijera tezu o neoosmanizmu?

Naravno da potvrđuje! U novije vrijeme turski dužnosnici se sve manje ustežu da javno demonstriraju svoje neoosmanističke porive. To se može objasniti na više načina. S jedne strane, možda se osjećaju dovoljno jaki da napuste ketmansko držanje, inače svojstveno neoosmanizmu. S druge, pak, strane, vjerojatno procjenjuju da su takvi povremeni izljevi odlična investicija za unutarnju političku upotrebu, jer Turci uživaju u objavljivanju povratka nasljednice Osmanskog Carstva na veliku svjetsku scenu. Premijer Erdogan je izrazito karizmatičan političar, s osvjedočeno istančanim sluhom za očekivanja svojih birača i majstor kombiniranja umjerene i zapaljive retorike.

Ali što je s reakcijama?

Na iskazivanje ovakvih neprimjerenih neoosmanističkih pretenzija u državama na čija se područja ili neposredno okruženje one odnose obično nema adekvatnog, pa ni bilo kakvog službenog i javnog reagiranja, što neoosmaniste logično ohrabruje, kao što ih, s druge strane, potiče i puna spremnost da se u muslimanskim sredinama na Balkanu takva paternalistička oglašavanja zahvalno prihvate. Primjerice, predsjednik novoosnovane i višestruko problematične Bošnjačke akademije nauka, dr. Ferid Muhić u čestitci Erdoganu na izbornoj pobjedi, između ostaloga, poručuje: “Uvjerljiva pobjeda Vaše stranke izvor je radosti za narod Republike Turske, ali i za nas Bošnjake i druge muslimane, kao i za sve slobodoljubive narode u okruženju. Neću pretjerati ako kažem da je ovo uistinu povijesna pobjeda koju mi razumijemo kao novu stranicu uloge Turske u regiji i svijetu”. Istodobno, turski veleposlanik u Beogradu Ali Riza Çolak u intervjuu Politici na oprobani način nastoji relativizirati smisao i politički doseg Erdoganove “spontane izjave”: “Ali, pustite to. To je stvar izborne kampanje i trenutnog nadahnuća”. Kao da se obraća djeci u vrtiću, a ne građanima zemlje svoje akreditacije! Složit ćemo se da je kod Erdogana riječ o nadahnuću, ali trajnom.

Kako biste na najjednostavniji način objasnili termin “neoosmanizam”?

Neoosmanizam je, prema mome shvaćanju, dubinska vrijednosna, ideološka i psihološka konstanta ukupnog državno-nacionalnog nastupanja Turske u međunarodnim odnosima, s ciljem da se u suvremenim uvjetima, sredstvima i metodama prilagođenim modernim vremenima i svjetskim tokovima, do najveće moguće mjere obnovi dominantan utjecaj Turske u oblastima koje su tijekom određenog povijesnog razdoblja bile u sastavu Osmanskoga Carstva. U tom smislu, prioritetne regionalne mete neoosmanizma jesu Balkan, Bliski istok i Kavkaz, što je turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu izričito naznačio u svojoj programskoj knjizi “Strategijska dubina”, koja je dosad imala 68 izdanja!

No u Ankari i Sarajevu nisu oduševljeni tim terminom!?

Razumljivo je što nisu! To je i najsigurnija potvrda da je on adekvatan. Reagirajući na moju knjigu “Neoosmanizam” i na jedno pojavljivanje na sarajevskoj televiziji, ugledni profesor šerijatskog prava Fikret Karčić osporio je znanstvenu održivost primjenjivanja termina “neoosmanizam” na suvremenu politiku Turske. Pokušao je, zapravo, raspravu sa suštine premjestiti na formu. Iako smatram da kolega Karčić i njegovi istomišljenici nisu ni formalno, odnosno znanstveno u pravu, odgovorio sam da ću rado prihvatiti neki pogodniji stručni naziv, ako ga argumentirano predlože, ali ne i da se dovođenjem u pitanje održivosti termina “neoosmanizam” posredno dovede u pitanje i postojanje pojave koja je njime označena, a ono je objektivno neosporivo.

Je li javna objava te politike, osim knjige “Strategijska dubina”, bio i sada već čuveni sarajevski govor turskoga ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoğlua?

Svakako! Ili, možda točnije, bila je to dosad najotvorenija i najemotivnija, krajnje nediplomatska javna demonstracija onoga što leži na srcu svakom istinskom neoosmanistu. Mislim da bismo morali biti zahvalni ministru Davutoğluu na tom ponesenom pledoajeu za obnovu “osmanskog Balkana”, kojim je mnogim ovdašnjim nevjernim Tomama otvorio oči. Doduše, ne i svima.

Zbog čega je u ovom trenutku za tursku politiku Balkan veći prioritet od primjerice Kavkaza?

Zato što im se čini da, s obzirom na aktualnu političku i ekonomsku konjunkturu, na Balkanu mogu više postići. Kavkaz je energetski važniji, složeniji, jogunastiji, a i Rusija je preblizu. Osim toga, Balkan je ulog i u “nadgornjavanju” s EU i prostor koji Turskoj osigurava status europske države. Trenutno je, međutim, i Balkan potisnut neposrednom aktualnošću Bliskog istoka.

Koliki je danas utjecaj turske politike na Balkanu, kada bismo ga mjerili s utjecajem Washingtona, Moskve, Londona, Berlina...?

Teško je to tako mjeriti. U svakom slučaju, Turska je već postala makroregionalna sila u ekspanziji. Ona svoje planove na Balkanu rado uklapa u projekcije svjetskih centara moći, prvenstveno SAD, ali bi ih provodila i sasvim samostalno, pa i odstupajući od onih elemenata zajedničkog nastupa koji joj ne odgovaraju. Ona nije ničiji “izvođač radova”, ali, ako i dokle joj to odgovara, može biti “povjerenik” moćnih izvanregionalnih čimbenika na Balkanu, pri čemu je u tome Washington zasad privilegirana referenca.

Koliko Bošnjaci kao narod u političkom smislu mogu imati koristi ili pak štete od pretjeranoga turskog angažmana u Bosni i Hercegovini?

Ni od čega pretjeranog ne može biti trajne koristi, ni u životu ni u politici. Sjećate se one stare jugo-šale: “Nas i Rusa ima trista milijuna”. Iako je nekada važeći princip nemiješanja u unutarnje stvari odavno pohranjen u diplomatski arhiv, ipak je uputnije rješenja za probleme suživota tražiti s onima s kojima se, ili pored kojih se, neizbježno živi i živjet će se. Nije naodmet ostvariti korisna međunarodna savezništva, pogotovo s utjecajnim čimbenicima svjetske politike. Štoviše, to je katkada i conditio sine qua non uspješnog ostvarivanja državotvornih projekata, što se na prostorima bivše Jugoslavije uvjerljivo potvrdilo. Međutim, polagati sve nade u strane faktore, dok su problemi u kući, ne može biti produktivno. Trebalo bi da su ovdje svi, a pogotovo Bošnjaci, to već naučili. Nisam siguran da jesu.

A koliko Hrvati i Srbi u BiH mogu imati koristi ili pak štete od turske politike prema BiH?

Šteta ili korist od aktivne turske politike prema BiH za Srbe i Hrvate bit će upravo proporcionalna spremnosti Ankare da se iskreno i stvarno, a ne samo deklarativno, odrekne pristranosti i, objektivno, zastupanja bošnjačkih stavova. Turska u posljednje vrijeme više taktizira, ali sumnjam da je spremna odstupiti od nečega što je fundamentalno načelo neoosmanizma. Erdoganove poslijeizborne poruke, spomenute u ovom razgovoru, ne ostavljaju mnogo mjesta nedoumicama.

Na koji način se srpska i hrvatska politička elita u BiH može nositi s potencijalnim neželjenim učincima turske politike u BiH i imaju li “igrače” za tu vrstu igre s Ankarom?

Nisu tu potrebni nikakvi posebni vanjski “igrači”, ako na takve mislite, iako se sumnjičavost prema pretjeranim ambicijama turske politike na Balkanu sve više očituje i kod nekih europskih i izvaneuropskih političkih faktora. Preduvjet da se srpska i hrvatska politička elita uspješno nosi sa svim izazovima, uključujući i “neželjene učinke turske politike u BiH”, jeste da budu stvarno elitne, reprezentativne i svestrane, što znači i nacionalno odgovorne. Podudarni interesi ne mogu se ostvarivati nespremnošću da se otvoreno i dosljedno, bez dvostrukih računa, u kontinuitetu sukladno njima djeluje.

Pokušava li Turska kod Bošnjaka preuzeti ulogu koju Srbija ima kod Srba u BiH, a Hrvatska kod Hrvata u BiH?

Jasno je da se nastoji uspostaviti upravo takva simetrija. Ona je, prema mome mišljenju, zasnovana na diskutabilnim premisama, jer u BiH, kao konstitutivni narodi, odvajkada žive Hrvati i Srbi, a Bosna i Hercegovina je sve donedavno bila u sastavu zajedničke države s Hrvatskom i Srbijom, dok su Turci, onoliko koliko ih je bilo, iz nje odavno otišli, a Turska nikada nije bila u bilo kakvom državnom jedinstvu s bošnjačkom domovinom, osim ako se jedinstvom, na neoosmanistički način, ne smatra podaništvo Osmanskom Carstvu. Ali, realpolitički promatrano, stvorena je situacija u kojoj se rečena simetrija prešutno prihvaća kod većine lokalnih, regionalnih, pa i međunarodnih čimbenika, tako da se s Turskom u “bosanskom političkom loncu” izgleda mora računati.

Jesu li opravdani strahovi koji u takvoj turskoj politici vide svojevrsnu kočnicu na bosanskohercegovačkom putu prema EU?

I bez turske politike sasvim je dovoljno takvih kočnica. I unutarnjih, ali i onih čije su nadležnosti u Bruxellesu.

Što je osnovni razlog da je turski utjecaj u Bosni i Hercegovini u značajnoj mjeri nadvladao iranske ili arapske pokušaje? Je li riječ samo o povijesnim vezama i zemljopisnoj blizini, ili pak ima i drugih čimbenika?

Iako je u poslijejugoslavenskom razdoblju, a naročito tijekom sukoba u BiH, Makedoniji i na Kosovu i Metohiji došlo do uvoza i djelomičnog etabliranja elemenata netradicionalnog, arapskog (prvenstveno “vehabijskog”) i, neusporedivo manje, iranskog islama i utjecaja, nesumnjivo je da Turska i dalje ima daleko najveći utjecaj na balkanske muslimane. Osim evidentnih i samorazumljivih kulturno-povijesnih, demografskih i psiholoških razloga, valja imati u vidu i činjenicu da je Turska geografski i komunikacijski bliža, da se smatra i europskom državom, a da je njoj, za razliku od drugih centara islamskog svijeta, Balkan jedan od strategijskih prioriteta, u čemu Bosni i Hercegovini pripada središnje mjesto.