Dinamovo dijete Andrej Kramarić (20) trebao je biti novi veliki plavi 9, dečko koji je zabio više od 400 pogodaka u mlađim dobnim kategorijama vrlo brzo došao je i do prve momčadi, no potom mu je karijera ipak stala, sad je član skupine koja se naziva TNT (trenira, ne igra, trenira). No, Andreju nije nestao osmijeh s lica, još je to onaj iskreni dječački osmijeh, iako nije sretan kad govori o tome zašto ne igra.
Zagrebački dečko i dalje živi kod roditelja, u Šubićevoj ulici u središtu Zagreba.
- I dalje sam na istoj adresi, prijatelji su mi isti, bez obzira na to kako ja igrao, oni su tu - priča za tjednik Max.
Zafrkavaju li vas, podbadaju, zato što ne igrate?
- Ne konkretno, pogotovu ne negativno, podržavaju me, voljeli bi i oni da više igram.
Kako se nosite s time, ne izgledate nimalo utučeno?
- Puno je već o tome rečeno, nije mi lako, treniram, radim najbolje što mogu, a ne igram. Tako je već dvije godine.
Možete li postati veliki plavi 9?
- Ne mogu reći da ću biti veliki plavi 9, ne znači ni da ću biti u Dinamu, tko to zna.
Što radite u slobodno vrijeme?
- Družim se s curom i prijateljima. Odemo u kino, na večeru, u šetnju.
Gdje izlazite?
- Ako baš idem van s dečkima, onda je to uglavnom Jarun. Nemamo neki svoj stalni kafić. A s curom Marinom odem u grad, na mirnija mjesta.
Pa hoće li uskoro svadba?
- Ma neeee, znamo se šaliti na taj račun, ali nisam još ni blizu tome, nisam baš za rani ulazak u brak.
Prepoznaju li vas u gradu?
- Da, ali malo se i skrivam. Ne nosim baš crne naočale, ali znam nositi kapuljaču. Ali ipak više radi zdravlja, pogotovu sad kad dođu hladniji dani. Nisam tip koji pati na to da bude popularan. No, naravno da mi je drago kad mi netko priđe, pogotovu s pozitivnim stavom.
Kako je gledati Ligu prvaka?
- S jedne strane žalim što ne igram, a s druge mi je drago što je Dinamo u Ligi prvaka. Svima u klubu to puno znači. Donosi nam to i financijsku stabilnost, a i nama svima raste ugled, pokazujemo se u Europi. Real i Lyon bili su jači, sad se nadamo da bismo nešto protiv Ajaxa mogli napraviti.
Što tata kaže?
- Ništa, tata je uvijek isti, podržava me od prvog dana kad me doveo u Dinamo. Pa i sada, što god bilo, on će mi biti podrška.
Jedan je od rijetkih roditelja koji gotovo stalno dolazi na treninge.
- Dolazio je oduvijek, voli gledati treninge, želi vidjeti i kako radim, dobiva jasniju sliku događanja.
- Je li vam opterećenje zato što vas stalno gleda?
- Ni najmanje, kako sam rekao, dovodio me na treninge od mojih početaka, gleda treninge, ide na utakmice. Sad je u mirovini, to mu je i određena zabava.
Kakve su vaše ambicije, planovi?
- Ako ste mislili na to što će biti sa mnom i Dinamom, mislim da sad nije vrijeme, da ćemo na zimu razgovarati o tome kako dalje, jer mislim da ovo više nema smisla, još sam mlad i svjestan sam da moram igrati, a bez igranja se ne može napredovati.
Konkurencija u Dinamu je strašna?
- Dinamo je veliki klub, treba više napadača, kad jednome ne ide, uđe drugi i pokuša zabiti. Ja baš i nemam prilika, ali o tome je već sve puno puta rečeno, jedino što mogu reći jest da vjerujem u sebe i da bi i za mene moglo biti više mjesta u momčadi.
Cijela priča u Maxu od subote!
Preuzeto sa www.vecernji.hr