“U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni, jao kad bih znao sa kim sada spava, ne bi joj glava, ne bi joj glava, jao kad bih znao ko je sada ljubi, ne bi mu zubi, ne bi mu zubi, jao kad bih znao ko to u mene bere kajsije još nedozrele”.
Jedan od najvećih pjesnika današnjice Pero Zubac rođen je u Nevesinju, 30. svibnja, 1945. godine. Školovao se u Mostaru, Širokom Brijegu i Novom Sadu, gdje i danas živi. Pjesnička gromada o kojem djela govore više od riječi. Objavio je više od 30 knjiga poezije, 17 knjiga pjesama za djecu, knjigu eseja i parodija na jugoslavensko pjesništvo, 12 antologija jugoslavenskog i stranog pjesništva. Zastupljen je u čitankama i lektirama. Skladao je više kantata, solo pjesama, oratorija, libreta za opere, scenarije za filmove... Na strane jezike prevedeno mu je šest knjiga, a pjesme su mu prevođene na dvadeset svjetskih jezika. Svojom poemom “Mostarske kiše” proslavio je grad na Neretvi, sve do Urala. Poemu je u prijevodu Irine Čivilihine objavio moskovski časopis “Rabotnica” u tiraži od 19,750.000 primjeraka. Zubac je govorio o svemu pomalo, samo o ratu ne.
U ranoj mladosti imali ste sreću/nesreću da napišete “Mostarke kiše”, koje su obilježile Vaš život i u neku ruku zasjenile čitav Vaš opus. To Vas je nekad znalo živcirati. Jeste li se pomirili s tim?
U ovim godinama rekao bih da sam imao sreću, a ranije mi se činilo da je ta poema u drugi plan gurnula sve što sam poslije napisao. Ali tu se ne može ništa, ne možemo mi odlučivati šta je od onoga što smo napisali našlo svoje čitatelje.
Što se zbilo sa Svetlanom, odnosno s djevojkama koje ste opisivali u toj poemi?
Četiri divne djevojčice su utkane u lik Svetlane iz Mostarskih kiša. Mirjana se, koliko znam, u ratu iz Mostara odselila u Zagreb. Ljiljana počiva na Topčiderskom groblju. Vera je, koliko znam, i dalje u svom Osijeku. Dragana Vajdić je moja supruga. Ostala prezimena, iz poštovanja prema onima koje sam volio, ne navodim.
Može li se napisati dobra pjesma, a da nije proživljena?
Može, a da se proživi dok se piše, ja sam napisao nekoliko dobrih poručenih pjesama, a cijelu jednu knjigu sam ispisivao po zamolbama iz davne moje prepiske s jednom od najvećih glumica našeg teatra.
Jedan ugledni mostarski odvjetnik (Nino Gvozdić, op.a) pokrenuo bi inicijativu da se ovo Vaše djelo svrsta u obveznu školsku literaturu kod nas. Što Vi mislite o tomu?
Hvala mu, mnogo. U nekim lektirama već jeste, u nekim školama u kojima je mađarski maternji jezik i, koliko znam, u četvrtom gimnazije kao dopunska literatura u Crnoj Gori.
Koliko ste Vi, a koliko Mostar i Hercegovina dobili s ovom poemom s obzirom da se pročula i preko Urala?
Dosta zasigurno, a i moj Mostar vjerojatno. Duško Trifunović je jednom napisao da će mi moji Nevesinjci teško oprostiti što sam odmah postao sreski pesnik.
Koji su pjesnici/pisci najviše na Vas utjecali u mlađim danima, a kojima ste ostali vjerni i do danas?
Antun Branko Šimić, Jure Kaštelan, Danijel Dragojević, Josip Bepo Pupačić, Branko Miljković, Miroslav Antić, Izet Sarajlić, a Lazar Kostić, Jovan Dučić i Milan Rakić od starijih, a Cesarić, Tadijanović, Davičo i Popa od manje starijih, pa dosta mojih suvremenika, pa Trakl, Helderlin, Lorka, Majakovski, Jesenjin, Cvetajeva i Rilke.
Zamolit ću Vas da se za našu čitateljsku publiku u Hercegovini ovom prilikom prisjetite Vaših školskih dana, s naglaskom na gimnazijske provedene u Širokom Brijegu?
To su bili divni i nezaboravni dani u đačkom domu u Širokom Brijegu i Gimnaziji. Pamtim sve profesore, posebno Zdravka Ostojića i Ivicu Bubalo koji su mi predavali maternji jezik i Petka Radovića koji me je učio boksu. Sve drugove i drugarice pamtim, s nekima sam još u kontaktu.
Kako je došlo do toga da uopće krenete u tu školu?
Ravnatelj škole je bio profesor Milan Tepurić koji je došao s ravnateljskog mesta čuvene Škole za odgojiteljice na Kaptolu. On je bio prijatelj moga oca Obrena. Tako se dogodilo da odem tamo i nikada nisam niti ću zažaliti što je tako odlučeno.
Pamtite li možda neke kolege (učitelje, profesore, franjevce...) i po čemu?
Pamtim i franjevce iz onih vremena i dominikance koji su dolazili u pred ljeto. O nekima ima spomena u mojim pjesmama.
Djetinjstvo ste proveli u rodnom Nevesinju, pohađali školu u Širokom Brijegu, a gdje je u toj priči grad Mostar koji ste tako lijepo opjevali u svojoj pjesmi?
Mostar je dobio najviše, moju najbolju pjesmu kako narod čitalački misli.
Vi u svojim pjesmama opjevaste i mnoge Mostarce, ali i ulice i kvartove Mostara (Cim, Bijeli brijeg, Mahalu...). Koji Vam je dio grada Mostara najdraži i zbog čega?
Mostarska Musala, tamo sam najviše vremena gubio u šetnji, sjedenju i učenju u tišini.
Postoji li danas neka osoba iz Mostara koja vas inspirira i kojoj biste posvetili pjesmu?
Mnoge sam spomenuo u knjizi “Povratak Mostaru”. Toliko dragih imena je utkano u to moje sjećanje na grad moje mladosti.
Dugo vremena proveli ste na televiziji radeći emisije za djecu poput Muzičkog tobogana i Fazona i Fora. Jeste li ponosni na to vrijeme, i kako gledate na ove današnje emisije za djecu?
Ni bajrami više nisu kao što su nekad bili. Ranije se puno bolje i više na televizijama mislilo na djecu i mlade.
Što je po Vama najvažnije za djetetov razvoj, u edukativnom smislu?
Obitelj i škola svakako.
Jedno vrijeme bili ste i u nemilosti tadašnjeg režima zbog čega ste morali napustiti televiziju. Koliko se politika uplitala u Vaš život i odredila sudbinu?
Bilo, ne ponovilo se. Danas mi sva ta, tzv. stradanja ne izgledaju tako strašno. “Nita tatno” (ništa strašno) kako kaže moja mala trogodišnja unuka Milena.
Kako iz današnje vizure promatrate zbivanja regiji, a kako u BiH? Vidite li izlaza iz ove krize?
Bit će valjda sreće za moju zemlju zavičajnu. Ja imam nade.
Javnosti je malo poznato da ste se bavili boksom. Iako su obje plemenite vještine, poeta i boks zajedno, hm zvuči nepovezivo?
Pa boks je bio onda plemenita vještina.
Knjiga “Povratak Mostaru” ponovno Vas je vratila u grad na Neretvi. Možemo li očekivati i Vaš ponovni dolazak?
Doći ću iduće godine na 40 godina ansambla Mostarske kiše, s Mišom Marićem, Sergejom Šotrićem i s rasutim djevojčicama i dječacima s kojima sam ostao u kontaktu. Pišem vam na laptopu koji su mi poslali kao novogodišnji dar.
Što danas radi i čime se bavi Pero Zubac?
Čita koliko može i piše pomalo.
Ima li Pero Zubac neostvarenih želja?
I da ih imam, ne bih ih spominjao.