Nisam više mogao živjeti u ovoj Platonovoj pećini

Kao munja se jučer ujutro proširila vijest da je samoubojstvo počinio Zvonko Bušić. Mnogi nisu vjerovali u to, mislili su da je neka šala, zabuna... A zatim su krenule i teorije zavjera, da su ga likvidirali udbaši, da je tu nešto sumnjivo, da je nemoguće da se sam ubio... Ali vijest je bila točna, i očito nema mjesta teoriji zavjera. Kako je živio, a živio je za Hrvatsku, Zvonko je i tragično skončao svoj život od vlastite ruke, opet za Hrvatsku.

Posljednji idealist

Teško je razumjeti Zvonkov čin onome tko ne poznaje ideale, tko je čistog srca, tko voli svoju domovinu više od ičega, tko voli svoj narod, svoje ljude, a opet ne mrzi nikoga drugoga, tko ne postavlja privatne interese ispred općih, tko nije čistih ruku... Zvonko je zacijelo bio posljednji izdanak hrvatskog romantičara, sanjara, koji je sanjao i živio za Hrvatsku kakvu su sanjali stoljećima mnogi, Hrvatsku samostalnu državu i sretnu i bogatu zajednicu njezinih ljudi. I dobio je Hrvatsku samostalnu, ali ni izdaleka uređenu kakvu je sanjao, kakvu je želio doživjeti. Na kraju, takvo teško razočarenje jednostavno ga je ubilo!

Kako bi upoznali Bušića iznutra, najbolje je citirati neke od mnoštva pisama koja je slao iz američkog zatvora. U jednome pismu 2005. tako piše: “Svima je Vama poznato da se, evo, navršilo gotovo četvrt stoljeća otkako smo mi svijetom pronijeli hrvatsko ime i najavili borbu za hrvatsku državu i slobodu. Sve te duge i teške godine, i brojni padovi, i izjalovljene nade, kao i svakodnevna ponižavajuća iskustva robijaškog života, stalno su pritiskali i lomili moju volju i moj duh, pa nije čudo da se u takvim okolnostima čovjek počesto osjeti potpuno sam, napušten i zaboravljen. Za vrijeme Domovinskog rata s posebnom sam pozornošću i velikim uzbuđenjem pratio vitešku borbu naših dragovoljaca, koji su gotovo nadljudskim snagama branili i obranili Lijepu Našu Domovinu. Imajući na umu ne samo brojnijeg i neusporedivo bolje naoružanog neprijatelja, nego i moćne međunarodne spletkare i protivnike hrvatske neovisnosti, zacijelo je i prst Božji bio umiješan u ishod događaja, to jest, dragi Bog nije htio dopustiti da propadne i nestane narod koji rađa takve idealiste i heroje. Kroz dugu i tragičnu povijest Hrvata naše narodno stablo nije se sasušilo jer je uvijek nanovo bilo zalijevano znojem i suzama svojih odanih kćeri i sinova, i junačkom krvlju svojih boraca i mučenika. Vjerujte mi da nikada u životu nisam bio ponosniji što pripadam tom neuništivom i nepokolebljivom narodu hrvatskom nego kad sam slušao i čitao izvješća s proslavljenih bojišnica diljem naše domovine – od hrvatskih Termopila, Vukovara, do Dubrovnika. Nemile i ružne vijesti što su nam u zadnje vrijeme stizale iz domovine želim za sada samo kratko prokomentirati. Naime, kao i u svakom drugom, ima i u našem narodu loših i zlih ljudi, ima kukavica i slabića, ima pokvarenih i degeneriranih, a ima ih mnogo glupih i lakovjernih, ali u našem je hrvatskom narodu uvijek bilo, a i danas još ima vrlo dobrih i poštenih ljudi, ima jakih i hrabrih, časnih i pravednih, i mnogo čestitih, skromnih, razboritih i kreativnih ljudi. Kroz dugu je prošlost našega naroda bilo međusobnih sukoba i podjela, ali je ipak najviše bilo vanjskih i neprijateljskih udaraca na naš narod i domovinu. Zato ne pretjeruju oni koji kažu da je teška i tragična bila cijela povijest Hrvata, i da u životu našega naroda nije manjkalo patnji i stradanja. Međutim, upravo nas je ta naporna i teška prošlost činila jakima i izdržljivima, dok su patnje i tragedije pročistile i oplemenile naš narodni duh, i tako omogućile da bolji i sposobniji ipak nadvladaju, a pod njihovim vodstvom i zahvaljujući njima preživjeli smo i kao narod se održali do dana današnjega.”

Julienne se nije ispriječila

Iako su mnogi sugerirali njegovoj supruzi Julienne da se Zvonko ne angažira u dnevnoj politici nakon puštanja iz američkog zatvora, ona ga u tome nije mogla, ali ni htjela spriječiti. Ona mu se nije htjela ispriječiti u borbi za bolju Hrvatsku, kako tada, tako i otkad se njih dvoje znaju, od dana kada su se upoznali u Beču 1969, nakon čega je ona već 1970. s nebodera na današnjem zagrebačkom Trgu bana Jelačića na jugoslavenski Dan Republike 29. studenoga bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, i zbog toga završila u zatvoru. Zvonko se nakon povratka u Hrvatsku 2008. nije mogao pomiriti sa činjenicom kakvu je Hrvatsku zatekao. Počeo je s inicijativama za okupljanjem strančica i grupacija, pokušao je kroz HSP “Dr. Ante Starčević”, pa kroz udrugu “Hrvatski plamen” koja je trebala prerasti u stranku, razgovarao je i s ljudima iz HDZ-a... Ali svi njegovi napori nisu rodili plodom kakvog je očekivao, priželjkivao. I njegove su frustracije i razočaranja bili sve veći... Odabrao je vlastitu smrt kao posljednju poruku Hrvatskoj.