Kad je Haaški sud najavio izricanje presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču za petak 16. studenoga, znao sam da će taj dan biti povijesni i za Republiku Hrvatsku i za povijest Domovinskog rata. Bilo je samo pitanje s kakvim ćemo emocijama i stavovima te s kolikim intenzitetom prihvatiti presudu.
Za mene je petak 16. studenoga 2012. počeo s puno neizvjesnosti i iščekivanja. Sjedio sam sa svojim suradnicima iz Ministarstva branitelja ispred TV-a i uglavnom nijemo gledao i pomalo sa strepnjom slušao izricanje presude. Kako je padala točka po točka optužnice, tako su se radost i osmijesi pojavljivali na našim licima. Kad sam napokon čuo da su naši generali oslobođeni, nastupila je neopisiva sreća, ponos, zahvalnost. Ministarstvo mi se tada “raspalo”, ludilo po hodnicima, slavlje, nitko ne radi, ali naravno da nikome nisam zamjerio.
Odmah nakon oslobađanja otišao sam na sastanak u Vladu i kad je odlučeno da kolega Ante Kotromanović i ja odmah Vladinim zrakoplovom idemo po naše generale, bio sam neizmjerno počašćen, ponosan i zahvalan što je baš meni – vukovarskom branitelju, čovjeku koji nikada i nije sumnjao u njihovu nevinost, ali je često zbog svoje funkcije bio uskraćen za iskazivanje javnog stava te, na kraju, meni kao ministru branitelja – pripala uloga da odem po ljude koji su časno i pošteno branili i obranili svoju domovinu.
>> Gotovina: Poručujem mladima da vjeruju u budućnost i u sebe
Zagrljaji i riječi zahvalnosti i potpore koje su mi generali uputili u zračnoj luci u Rotterdamu bili su znak da su znali za moj rad i moju malu pomoć oko njihova pravnog statusa tijekom zatočeništva.
Osjećaj konačne pobjede i prepuštanja teme Domovinskog rata povijesti, kako je to fantastično izrekao general Gotovina, prelio se i na subotu i nedjelju u Vukovaru, ali je i dobio novu dimenziju – dimenziju sjećanja na sve moje suborce i sugrađane koji su se, baš kao i generali Gotovina i Markač, časno borili za svoj grad i svoju zemlju te, na kraju, ugradili svoje živote u slobodu koju mi danas živimo.
Obilazeći u subotu obnovljeni Radnički dom, sudjelujući na paljenju svijeća i molitvi mladih ispred vukovarske bolnice te sudjelujući na humanitarnoj večeri “Za akademsku budućnost Vukovara” još jednom sam shvatio da moja borba, borba mojih suboraca, ali i borba generala Gotovine i Markača ni u jednom trenutku nije bila uzaludna jer se Vukovar dobro obnovio, i dalje se obnavlja, i nastavlja živjeti, jer Vukovar postaje grad koji osim povijesti ima i otvorenu budućnost.
Nedjeljna Kolona sjećanja, na kojoj je sudjelovalo gotovo stotinu tisuća ljudi, bila je zaista velik i dostojanstven znak našeg sjećanja i zahvalnosti za žrtvu koju je grad Vukovar podnio braneći svoju i slobodu Republike Hrvatske. U svjetlu oslobađajuće presude generalima rekao bih da je ovogodišnja Kolona sjećanja bila i kolona zahvalnosti generalima za njihovu žrtvu u zatvoru Haaškog suda uime časne i poštene obrane naše domovine te uime digniteta Domovinskog rata.
Prošla su tri dana uistinu bila ispunjena kolopletom osjećaja, ali koji se u svojoj biti mogu svesti na tri ključne riječi: sjećanje, ponos, zahvalnost.
Preuzeto sa www.vecernji.hr