U historiografiji je uglavnom poznata sudbina vojske NDH i civilnog stanovništva koji su se na kraju rata, početkom svibnja 1945. godine, u strahu pred komunističkim snagama, povlačili prema Austriji kako bi se predali zapadnim saveznicima. Međutim, što se tiče kretanja i skrivanja poglavnika NDH Ante Pavelića od njegova napuštanja Hrvatske do dolaska u Argentinu, u historiografiji još postoje brojne nepoznanice. O tome piše Ante Delić, doktorand povijesti na Sveučilištu u Zadru, u novom broju VP-a, magazina za vojnu povijest, koji je danas izašao iz tiska.
Delić napominje: “Namjera je ovog teksta pridonijeti rasvjetljavanju nekih kontroverzi o skrivanju Ante Pavelića u Austriji, na temelju dostupnih američkih i britanskih dokumenata kao i dosad nekorištene ostavštine Ante Pavelića, koju posjeduje njegova kći Višnja koja živi u Madridu. Analizom navedenih izvora pokušat ću rekonstruirati Pavelićevo kretanje i boravak u Austriji te koliko su bile relevantne informacije o Pavelićevu kretanju kojima je raspolagao Zapad.” U novom broju VP-a prvi je nastavak ove teme koja će ići u dva broja.
Teza u literaturi
Osim što je nastojao detaljno rekonstruirati Pavelićevo kretanje u Austriji 1945. i 1946. godine, autor podsjeća kako je u literaturi, kako domaćoj tako i stranoj, dulje vrijeme prisutna teza o Pavelićevim dogovorima i kombinacijama s kako britanskim, tako i s američkim obavještajnim službama. I zatim navodi koja su to najpoznatija dva publicistička naslova: Mark AARONS – John LOFTUS, “Unholy Trinity. The Vatican, the Nazis, and the Swiss Banks” i Uki GONI, “The real Odessa. How Peron Brought the Nazi War Criminals to Argentina”. Međutim, kako tvrdi, konkretniji dokazi od svjedočenja pojedinaca i obavještajnih dokumenata upitne vjerodostojnosti, dosad nisu pronađeni.
Ante Delić piše i kako jugoslavenska strana nije imala točne podatke “o Paveliću i njegovu kretanju po Austriji”, osim u onoj mjeri “koliko je to bilo od koristi restitucionoj delegaciji da lakše ustanovi gdje se nalazi sakrivena imovina (blago) koju je Pavelić prilikom bijega odvukao sa sobom preko granice u Austriju”. Doznali su da se Pavelić sa svojom pratnjom zadržava u američkoj zoni i to u blizini jednog rudnika soli. Ali je vršila pritisak na London i Washington radi Pavelićeva izručenja.
Delić također upućuje na zaključak kako je Pavelić mislio da je Hrvatsku samo privremeno napustio. Tako je Ante Moškov svjedočio da mu je Pavelić u Austriji izjavio “da Jugoslavija onakva kakova je bila sigurno ne će više biti uspostavljena. (...) Prošla emigracija trajala je 12 godina, ako ova bude trajala 12 mjeseci bit će mnogo. (...) Govorili smo još o tome kako su oni (Glavni stan) bez ikakove veze bilo s kim otišli. On mi je rekao da više nije bilo smisla čekati radi približavanja Rusa.”
Tast u Beču
Prema svjedočenju Dinka Šakića, on i Jakov Džal pripremili su 1946. sljedeće skrovište za Pavelića. Radilo se o mjestima Wolfnitz i Pustriz u Koruškoj (britanska okupacijska zona). Unajmili su sobu u selu Pustriz, a Pavelića predstavili kao tasta koji je u Beču. Nakon Pavelićeva dolaska, u ožujku 1946. godine, Šakić se prebacio u Pustriz, a Džal i Pavelić stanovali su u Wolfnitzu. Prema Višnji Pavelić radilo se o “seljačkoj kući vlasnika imenom Kanika (a ne u Šakićevoj kući kako se on hvalio i pisao medju svojim lažima), a u kojoj je prije mog otca boravio hrvatski ministar Dr. Lovro Sušić.“
Što je istina? Delić piše: “Na koncu možemo zaključiti da je velika većina memoarskih, publicističkih i historiografskih tekstova koji sugeriraju kako su presudnu ulogu u Pavelićevu spašavanju imali Katolička crkva ili zapadne obavještajne službe, zapravo motivirana političkim razlozima, dok analiza izvornoga gradiva pokazuje da se nijedna od tih teza ne može dokazati. Štoviše, najvjerojatnijom se čini teza da je Pavelić, sa svojim bogatim konspirativnim iskustvom još iz vremena međuratnog emigrantskog djelovanja u Italiji, vješto iskoristio postojeći kaos nakon okončanja rata, i da se uspio skrivati u Austriji bez ikakve ozbiljnije pomoći kako Katoličke crkve, tako i zapadnih službi.”
>> Dalmatinci u vojsci cara Napoleona: Krvavi pohod u Rusiju
Preuzeto sa www.vecernji.hr