Marija Bistrica
Spominje se 1209. kao feudalni posjed župana Vratislava, a 1334. kao sjedište župne crkve sv. Petra i Pavla. Hrvatski sabor 1710. godine čini zavjet da će u crkvi Blažene Djevice Marije podići dostojan glavni oltar, a 1715. ispunjava taj zavjet i daje urediti veliki glavni oltar. Crkva je proširena i 1731. posvećena Majci Božjoj Snježnoj.Današnja župna crkva građena je između 1879. i 1882. prema nacrtu bečkoga arhitekta Schmidta, a pod nadzorom njegova učenika Hermana Bolléa. Djelomično je sagrađena na starim temeljima i proširena u neorenesansnom stilu. Za vrijeme gradnje uoči blagdana Uznesenja Marijina izbio je požar u kojem je oštećena cijela unutrašnjost crkve, osim velikoga oltara i čudesnog kipa Majke Božje. Novi je oltar posvećen 1883. godine.
Bistrička crkva 1923. dobiva naziv manje bazilike (basilica minor), a dodijelio joj ga je papa Pio XI. Nadbiskup zagrebački Antun Bauer 1935. okrunio je zlatnom krunom čudotvorni kip Majke Božje i proglasio Majku Božju Kraljicom Hrvata uz asistenciju nadbiskupa Alojzija Stepinca. Danav 15. kolovoza 1971. održan je u Mariji Bistrici XIII. internacionalni marijanski kongres te je tom prigodom Biskupska konferencija proglasila bistričko svetište nacionalnim prošteništem čitavoga hrvatskog naroda.
Najsvečaniji dan, ističu u bistričkom svetištu, bio je 3. X. 1998. kada je papa Ivan Pavao II. posjetio Mariju Bistricu u povodu proglašenja blaženim mučenikom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca.
Gospa Sinjska
Zbog čestih provala turskih pljačkaških horda počinje, krajem 15. st., iseljavanje Cetinske krajine pa je stanovništvo u velikom broju napustilo svoj kraj. Franjevci su manji dio puka odveli pod okrilje mletačke vlasti na otoke i do Trsata, a veći dio stanovništva povedoše sa sobom u zabitne predjele Bosne. Ponijeli su i sliku Majke Božje. Naselili su se u Rami, odakle su uz opasnost pogibelji pastorizirali katolički puk u Bosni, Cetini i Dalmatinskoj zagori. No 1687. vraćaju se s pukom u Cetinsku krajinu.
Godine 1715. u kolovozu napao je serasker Mehmed-paša Ćelić sa 60.000 vojnika na sinjsku tvrđavu. Franjevci prenesu Gospinu sliku u tvrđavu u crkvu sv. Mihovila. Sedam stotina branitelja odbiše predati grad Turcima, poručivši im da će ga braniti do posljednje kapi krvi. Turske čete 7. i 8. kolovoza popale Sinj te počeše lumbardama i topovima rušiti tvrđavu. Ali, dok su se raspuknute zidine mjestimice počele odvaljivati, lice se Majke Božje, pričali su očevici, počelo mijenjati.
Pred neprijateljima se počela pojavljivati Bijela Gospođa koja im je ulijevala strah. I kad se činilo 14. kolovoza da će tvrđava i posada u njoj biti uništena u najžešćem jurišu o podne, tursku vojsku spopade neprotumačiv, iznenadan i strahovit strah, a i naglo masovno umiranje. Vojska nagnu uzmicati i bježati te je ni paše s golim sabljama ne mogaše vratiti u očitu smrt. Turci pobjegoše glavom bez obzira preko Prologa, a branitelji i očevici, uvjereni da to bijaše Gospino čudo, zahvališe joj na očitoj pomoći. Od tada pa sve do danas rijeke hodočasnika dolaze Gospi Sinjskoj.
Aljmaška Gospa od utočišta
Aljmaška crkva prva je bila na meti četničkih granata. Rušili su je u više navrata. Prvi put 19. rujna 1991. gađali su pročelje topovskim i tenkovskim granatama, tri dana poslije pogođen je zvonik, koji je potpuno srušen 26. travnja 1992., a 12. srpnja 1992. uništen joj je strop, razbijeni oltari, kipovi i preostali namještaj. Dan uoči Velike Gospe 1993. crkva je sravnjena sa zemljom. Ostao je stršati samo jedan ugao. Gospin kip nitko nije vidio...
Međutim, u neobičnim okolnostima 1992. u ruševinama crkve pronađen je oštećeni Gospin kip i prenesen u Osijek. Nakon završetka Domovinskog rata vraćaju se mještani i njihova Gospa, a 1999. prihvaća idejni nacrt zagrebačkih arhitekata Maje Furlan Zimmerman, Ive Gajšak i Mirka Buvinića za gradnju nove crkve, čija je gradnja dovršena 2003. Mađarski izvori bilježe prvi put Almas 1338., samo ime dolazi od mađarske riječi alma, tj. jabuka. U srednjem vijeku bilo je to trgovačko i obrtničko naselje, naseljeno Hrvatima i Mađarima. Turci naseljavaju martoloze Srbe iz Gornjeg Podrinja. Nakon 1700. naseljavaju se i Nijemci.
Na području Aljmaša poznate su tri crkve. Prva iz godine 1697., druga iz 1708., treća iz 1846. Isusovci su 1704. ustanovili Gospino svetište, donoseći iz Luga (Laško) Gospin kip. Aljmaš je proglašen župom 1807.
Trsat
Trsat i Nazaret povezani su predajom o nazaretskoj kućici Svete obitelji, koju su iz Nazareta u Trsat 10. svibnja 1291. prenijeli anđeli. Tu se, kako kaže predaja, zadržala do 10. prosinca 1294. kada su je anđeli prenijeli u Loreto kraj Ancone, gdje se i danas nalazi. U pozadini ove priče, dobrim dijelom znanstveno provjerene, trgovina je relikvijama iz Svete zemlje, raširena u doba križarskih ratova. Važnu ulogu u tim zbivanjima odigrali su istočnojadranski plovidbeni put, kao tada najsigurnija veza između Levanta i Europe, tajanstveni ratnički red vitezova templara, papa, napuljski vladari Anžuvinci i hrvatski feudalci Frankopani.
O gradnji crkve na Trsatu razmišljao je Nikola IV. Frankopan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankopan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi nalazila Bogorodičina kućica. Današnji izgled crkva je dobila 1824., kada je produljena šest metara, a dodan joj je i zvonik.
Međugorje - kraljica mira
24. lipnja 1981. oko 18 sati šestero mladih, Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Marija Pavlović, vidjeli su na brdu Crnici, nekoliko stotina metara iznad mjesta zvanog Podbrdo, mladu ženu s djetetom u naručju koja im je rukom davala znak da joj se približe. Iznenađeni i prestrašeni, nisu joj pristupili...
Te rečenice prvo su svjedočanstvo o međugorskom fenomenu, a sve ostalo je - povijest. Malo hercegovačko selo Međugorje odavno je nadraslo ne samo sebe nego i podneblje pod kojim se našlo i postalo jedno od najposjećenijih Gospinih svetišta u svijetu. Gotovo rame uz rame Fatimi i Lourdesu, Međugorje pulsira intenzivnim hodočasničkim životom cijele godine. Bez obzira na to što je službena Crkva vrlo oprezna u komentarima i osvrtima na fenomen ukazanja, crkvene vlasti odobravaju i s blagonaklonošću gledaju na vjerski život Međugorja. Milijuni hodočasnika prošli su kroz svetište, a stotine tisuća ljudi svjedoči o dubokim duhovnim promjenama u njihovim životima.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
Malo je cudno u svim ovim pricama da se gospa ili majka bozja nikada u povjesti postojanja covjecanstva nije pokazala nigdje drugo osim u katolickim zemljama,,iako se uvijek govorilo da smo svi djeca bozja,,znaci nebi trebala odvajati ljude,,nikad je niko nije vidio u saudiskoj arabiji,negdje u africi ili bilo gdje,,samo katolicke zemlje,,,za mene je to sve pomalo cudnovato,