Partizani su s nama večerali dok je ostatak ubijao našu braću

- Švabe i ustaše povukli su se dalje prema sjeveru. Mi fratri u mostarskom samostanu bili smo oko sedam dana u podrumu, zapravo u refektoriju. Na 14. veljače izašli smo jer je s osvojenjem Mostara prestala pucnjava. Partizanski odredi došli su u samostan prije zalaska sunca, a mi smo naložili vatru u zbornici i grijali se - ovako započinje opis dramatičnih događaja, u kojem su prije 66 godina partizani strijeli i u Neretvu bacili tijela sedmorice mostarskih franjevce, fra Gaudencije Ivančić, svjedok iz prve ruke. “Došao je k nama jedan oficir”, nastavlja fra Gaudencije svoju ispovijest, “i upitao je jesmo li svi tu. Provincijal dr. fra Leo Petrović odgovorio je da jesmo.

Franjevce strijeljaju

Oficir je upitao koliko nas je pobjeglo i odmah je nadodao: -Sigurno, polovica! Zatim je oficir naredio da mi ostanemo u zbornici, a on će se, rekao je, vratiti za dva sata. S nama je ostavio, kao čuvara, vojnika s mitraljezom. Vojnik je imao opanke s dugim kljunom. Sigurno iz istočne Hercegovine. Ovaj oficir i njegov drug – isto oficir – otišli su. Vratili su se poslije zalaska sunca. Kad su došli, prozivali su nas po redu. Neke su pustili da idu na večeru, a neke su zadržali. Ostalo ih je u zbornici devet. To su: dr. fra Leo Petrović - provincijal, fra Grgo Vasilj - gvardijan, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Brno Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Nenad Pehar, fra Zlatko Sivrić, fra Darinko Brkić. Jedan je oficir ostao s njima u zbornici. Njih devet poveo je sa sobom. Tvrdio je da su oni bježali pred NOV-om. Fra Zlatko je izvadio iz džepa pismo i rekao im da pročitaju te da će se uvjeriti da on i fra Darinko nijesu bježali pred njima. Pismo je bilo od OZN-e. Zapravo, to je bila propusnica za fra Zlatka i Darinka od OZN-e. Propusnica je dozvoljavala fra Zlatku i Darinku da mogu prijeći na partizanski teritorij. Bojali su se u Mostaru velikih borbi pa su htjeli izbjeći. Propusnice im je izvadio fra Zlatkov prijatelj Ćakan Zovko. Zlatko je najprije ugovorio sa mnom prijelaz na partizanski teritorij. Poslije je zaboravio na me i ugovorio s Darinkom. Sreća! Kad je prošetao oficir, upitao je tko im je to dao. -Pročitajte, odgovorili su oni. Na to im je rekao da idu dolje k nama. Mi smo bili na večeri. S nama je bio drugi oficir. Sjeli smo ga na provincijalovo mjesto.

Dali smo večeru oficirima

Prije nego što je sjeo, rekao nam je da će oni njih zatvoriti i ispitati. Nas je to malo obradovalo. Sjeli smo nakon molitve i večerali. Za večeru smo imali samo gustu čorbu od graha i kiseli kupus na salatu. Ja sam nosio jelo okolo. Taj oficir reče da voli kupus na salatu. Rekao sam mu da uzme koliko god može jer kupusa imamo dosta.

Tijela bacili u Neretvu

Poslije naše večere otišao je onaj oficir i doveo je sedam vojnika na večeru. Poslužio sam ih s istim jelom. Kad su večerali, otišli su gore. Ta dva oficira i sedam vojnika odveli su sada sedam spomenutih fratara. Kao sigurno može se uzeti da su ih odveli na Neretvu - od Starog mosta do Čekrka – i tamo ih ubili i u Neretvu bacili. Seljaci su poslije nekoliko vremena pripovijedali da je Neretva izbacila tijelo jednoga fratra. Po opisivanju i kazivanju to bi bio fra Rafo Prusina. Govorilo se da su seljaci tijelo zakopali negdje na Bišću. I k meni je dolazila jedna djevojka i rekla mi je da je Neretva izbacila tijelo jednog fratra. To bi imalo biti negdje ispod Starog mosta. Rekao sam joj da ode vidjeti, ali se nije vratila. Nakon te sudbonosne noći otišli smo fra Pavo Dragićević i ja na mjesnu komandu, koja je bila u Cernici, u činovničkoj zadruzi. Komandant je bio neki musliman. Fra Pavo i ja rekli smo mu što smo došli: fratri su bili odvedeni. Fra Pavo je svakog naveo po imenu i prezimenu i on je zapisao. Rekao je da će se zanimati i javiti. Ali sve je bilo uzalud. Ništa nije javljao.