U Dućama, malenom turističkom mjestu pored Omiša jedna mala, tek su joj bile četiri i pol godine, dočekala je mamu, koja je stigla s rukometne utakmice. Malena Petra priopćila je ozbiljnu odluku mami Sandri. Nema veze što je mama igrala rukomet, a tata Neno nogomet. Petra je s tek navršene četiri godine odredila svoj put.
- Ja želim trenirati tenis – rekla je Petra iznenađenoj mami.
Ponudila je obrazloženje protiv kojeg obitelj nije imala argument.
- Nisam ti luda da igram rukomet, tebe uvijek nešto boli kad dođeš kući, to mi je rekla. Igrale su i moje sestre, tako da ako ja nisam bila ozlijeđena, bile su one. Nitko nije igrao tenis, imali smo jedan reket u kući. Suprug se uplašio da će mu razbiti taj reket, kupio joj je u Austriji onaj mali. Nazvali smo tenis klub u Stobreču, kazali su nam da je premlada, ali ja sam tražila da je vide, pa onda odluče, jer Petra je uvijek bila viša od svoje generacije. Kada je imala četiri i pol godine puno ljudi je mislilo da već ide u školu. I kada su je u Stobreču vidjeli, odmah su je ostavili. I tako je počela priča o tenisu, nikada joj nije palo na pamet da promijeni sport. Tenis je, znači, bio otpočetka, pa do kraja. Odmah se vidjelo da će biti nešto od nje, ona nikad nije promašila lopticu. Ljudi su se čudili, nisu mogli vjerovati. Ma, Petra je sportaš od glave do pete, žao mi je što nije rukometašica, jer bi danas bila u reprezentaciji, to je sigurno – priča nam Sandra Martić dok pijuckamo kavicu u tenis klubu na Firulama.
Da ne bi bilo zabune, Petra nije izdanak Firula, nije krenula tamo gdje su započeli Pilić, Franulović, Ivanišević, Ančić...
- Igrala je za TK Split, moraš imati klub, ali najviše smo trenirali na terenima hotela Lav u Podstrani. S osam godina počela je trenrati svaki dan, vozili smo je tih petnaest kilometara, koliko smo bili udaljeni od terena – kaže Sandra.
Školu nije zanemarivala, mamu to i danas čini najsretnijom, i to je za nju najveći Petrin doseg.
- Ona je uredno odrađivala školu, jednu smjenu je trenirala, drugi smjenu odrađivala školske obveze. Maturirala je s odličnim u komercijalnoj školi, i to je ono što me čini najponosnijom – govori nam Sandra.
S devet godina bila je peta na hrvatskom Mastersu do 10 godina, zbog ukliještenih leđa morala je predati meč. Mama nam priča o njenom karakteru.
- Kakva je bila kao dijete, takva je i danas. Ona nikad ne predaje, jedino ako ne može hodati predaje meč. Prvi trener joj je bio Zdeslav Ozretić, kada je napunila 15 godina preuzeo ju je Vedran Martić, a sada je sa Zoltanom Kuharskym.
Martića se sjećamo iz dana s Goranom Ivaniševićem.
- Fizioterapeut joj je Joško Greželj, o kondiciji se brine Frane Žuvela.
A mama je, kada je Petra imala pet i pol godina, bila pred važnom odlukom. Suprug je poginuo u saobraćajnoj nesreći, ostala je sama s Petrom.
- Kada je tata poginuo uhvatila me panika, nisam bila sigurna hoću li moći sve to uspjeti. To su bile važne i teške odluke. Petra je bila premala, sjećala se stvari koje je s tatom radila. Često bi znala reći "ovo sam radila s tatom", i danas igra za njega. Nije joj bilo lako, ni danas to nije prebolila, to nitko ne može. Situacija nije bila lagana, imali smo određenu zalihu novca, a koliko smo suprug i ja vjerovali u nju, onda sam se odlučila da ću to napraviti, pa kako ispadne. Na kraju je sve dobro ispalo – priča Sandra Martić.
U tenisu se susrećemo s raznim tatama. Tata Đoković, tata Dokić, kod nas su bili tata Ivanišević, tata Ančić, a sada je ovdje tata Martić.
- Trebalo je to odraditi, nije ni financijski bilo lako. A nisam vam ja od nekih presinga, nikada to nije imala od mene. Njoj je najveći presing stvaralo to što sam vjerovala u nju. Da moram opet bih sve ovo napravila. U nekim situacijama nije bilo lako, ali... Petra misli da mi nešto duguje, a joj kažem da me nitko nije tjerao. Ma, ona je veliki borac, nije mogla ne uspjeti – kaže Sandra.
Petra je jednom kazala da mama ne bira turnire, već gradove koji joj se sviđaju.
- Birala sam Miami, New York... Petri je drag Rim. Odavno sam joj rekla da je Rimljanka. Naime, u Rimu sam saznala da sam trudna s njom. Do lanjskog Wimbledona putovala sam s njom, išla sam s njom u Ameriku, jer tamo je mjesec dana, pa bi joj kuhala. Na Wimbledonu mi je rekla da bi me molila da ne putujem s njom, jer kad sam ja tu da želi sve napraviti idealno. A meni ionako nije bilo drago putovati, pa smo se lako dogovorili – kaže mama.
A kad nije na turniru Sandra je uz televizor ili računalo.
- Sve je dobro dok su mečevi na televiziji. Najgore mi je kad pratim livescore, gledam one brojke kako se miču, a ne vidim što se događa – govori Sandra Martić.
Naša junakinja Petra po nekim detaljima podsjeća na Gorana Ivaniševića s kojim se fotografirala kad je imala 11 godina.
- Temperamentna je, zna ona i na treningu razbiti reket – smije se Sandra.
Kada dođe kući, obitelj Martić sada živi u Splitu, Petra se druži s prijateljima, obitelji. Obožava otići u Podstranu kod bake i djeda.
- Najviše voli jesti tjesteninu i janjetinu s ražnja. Ali, kad bolje razmislim najviše voli što je stigla kući, to joj je najbtinije – objašnjava mama.
Dok smo pričali mami Sandri su stizale čestitke za Petrin pariški uspjeh.
- Neću u Pariz, ne treba mijenjati ono što je dobro započelo. Petra nema neke posebne zahtjeve, ali voli da sve ide po ustaljenom redu – kaže Sandra.
Prebirali smo po uspomenama iz Petrinog djetinjstva. Mama se sjetila detalja kada je Petra imala osam godina. Cijela je bila u tenisu.
- Imala je kućnog ljubimca, papigu, koja se zvala Patrik. Ime mu je dala po Patricku Rafteru, njega je obožavala. A od tenisačica uvijek joj se sviđala Henin – rekla je Sandra Martić.
Preuzeto sa www.vecernji.hr