Dva muškarca hodaju muzejskim parkom u Rotterdamu. To je tipična urbana Nizozemska: moderna arhitektura, pročelja od staklenih stijenki otkrivaju da su zgrade još bogatije iznutra nego što ostavljaju dojam izvana, hortikultura je brižno održavana i navodnjavana iz okolnih umjetnih jezeraca i kanala. Dvojica zastaju ispred sivih željeznih vrata na kojima piše Kunsthal. – Moja garažna vrata izgledaju sigurnije. A ja u svojoj garaži držim fiat punto, a ne Pabla Picassa – kaže jedan šetač drugome.
Osiguranje muzeja – slabo
Vrata pred kojima stojim s tom dvojicom Nizozemaca, koji su spremni podijeliti svoje dojmove ali ne i imena, stražnji su muzejski izlaz za slučaj opasnosti od požara. Ali kroz ta tanašna vrata ušli su pljačkaši ovog tjedna u jednoj od najspektakularnijih pljački umjetnina u ovom kratkom tisućljeću. Oko 3 ujutro u noći na utorak nepoznati razbojnici provalili su kroz ta vrata u muzej Kunsthal i ukrali sedam slika, među ostalim, i djela Picassa, Moneta, Gauguina, Matissea i Luciana Freuda. Muzej ne želi otkriti točnu vrijednost ukradenih slika, ali mediji špekuliraju iznosom od 50 do 100 milijuna eura. Umjetnine su vlasništvo Zaklade Triton, koja je osnovana nakon smrti bogatog nizozemskog kolekcionara Willema Cordije. Izložba u Kunsthalu bila je prva na kojoj je javnosti predstavljena cijela kolekcija Zaklade Triton. “Bila” je sada ključna riječ…
– Te velike žardinjere s drvećem postavljene su kao zapreka ispred vrata tek nakon pljačke. Tako da su razbojnici parkirali tik do vrata i ukrcali sve u prtljažnik bez ikakve muke – pokazuje jedan od dvojice šetača s kojim razgovaram pred vratima.
Stražnja strana muzeja, i to upravo dvorana u kojoj je izložena kolekcija Zaklade Triton, gleda na park. Osim željeznih vrata, pročelje je cijelom dužinom u prizemnoj razini izvedeno od stakla. Izložene slike gotovo možete vidjeti i iz parka. Jutro nakon pljačke fotoreporteri su iz parka mogli snimiti prazne zidove na kojima su večer prije stajale ukradene slike. Zaista je nevjerojatno koliko su vrijedne umjetnine bile nadohvat ruke.
– Da budem iskren, očekivao sam pljačku. Osiguranje mi se činilo preslabo za tako vrijednu kolekciju – kaže konobar u muzejskom kafiću, koji pristaje razgovarati dok posprema stolce s terase, ali također ne želi otkriti ime. Pitam ga kako to da su pljačkaši uspjeli provaliti, ukrasti sedam umjetnina koje su stajale na različitim mjestima po dvorani i pobjeći prije nego što je došla policija.
– Mislim da su točno znali što žele uzeti pa su zato bili brzi. A policija… Čujte, policajci su u Nizozemskoj spori. Previše su zauzeti pisanjem parkirališnih kazni i kažnjavanjem biciklista – rekao je mladi konobar s blagom dozom ironije. Istina je da je policija stigla pet minuta nakon provale, ali pljačkaši su sve obavili u devedeset sekundi, barem sudeći prema snimci nadzornih kamera koje je policija objavila u petak.
Kad su provalnici ušli i aktivirali alarm, u zgradi muzeja nije bilo nikoga tko bi se trznuo iz sna i potrčao na stražnja vrata da vidi što se događa. Kunsthal, naime, nema noćnog čuvara. Da stvar bude još nevjerojatnija, po Rotterdamu kruži i teorija da su dnevni čuvari na kraju radnog vremena jednostavno zaboravili zaključati stražnji izlaz za nuždu.
– Kao i svaka vrata za izlaz u slučaju opasnosti, i ova danju nisu zaključana jer mora postojati mogućnost da ih svatko, u slučaju evakuacije, lako iznutra otvori. Kad vrata nisu zaključana, ne mogu se otvoriti izvana, ali svatko tko zna trik s karticom može ih otvoriti i izvana jer, opet, nisu zapravo zaključana. Jedna je od teorija da su ih čuvari zaboravili zaključati – kazao je jedan mladi Nizozemac koji često dolazi u muzejski park jer se ondje okuplja njegovo društvo. Na vrhu obližnje podzemne garaže, naime, treniraju mladi skejtborderi i roleri, a ovaj je sugovornik jedan od njih.
– Čuj, to je samo teorija, ne znam koliko želiš citirati jednog roterdamskog skejtera u novinama – dodaje uz smiješak. Ali o toj se teoriji doista priča i u gradu i u medijima.
Lokalne novine Algemeen Dagblad citiraju jednog posjetitelja muzeja koji tvrdi da je prije tri mjeseca s još jednim prijateljem ostao u zgradi nakon završetka radnog vremena i da su oboje izašli upravo kroz ta stražnja vrata za izlazak u slučaju opasnosti.
– To su besmislice – kaže direktorica Kunsthala Emily Ansenk i tvrdi da stražnja vrata nisu mogla ostati nezaključana u noći pljačke. Muzej je i prije tvrdio, a nastavlja tvrditi i dalje, da ima “vrhunski” sustav sigurnosti.
Slike će biti teško prodati
Ako su lopovi i otišli s dojmom da je krađu bilo lako izvesti, stručnjaci se slažu da ih sad čeka – onaj teži dio. Kako prodati vrijedne umjetnine za koje cijeli kolekcionarski svijet zna da su ukradene? Osim ako lopovi nisu krali po narudžbi ili ako ne planiraju ucjenjivati vlasnike ukradenih umjetnina da ih otkupe, mogli bi se probuditi sa spoznajom da ne mogu unovčiti svoj plijen. Neki kradljivci iz prošlosti proveli su godine, pa i desetljeća, neuspješno pokušavajući naći kupca.
Nekima to postane toliko neizvediv zadatak da ukradene umjetnine jednostavno zakopaju ili bace, samo da se riješe brige. Takve se umjetnine obično nikad ne pronađu.
Najveća pljačka umjetnina u povijesti, krađa dvanaest slika vrijednih tristo milijuna dolara iz muzeja u Bostonu 1990. godine, nikad nije riješena, baš kao ni krađa pet slika 2010. iz muzeja u Parizu.
– Kad ukradeš auto ili sat, postoji tržište ukradenih roba na kojem to možeš prodati. Ali kad ukradeš Rembrandta ili Picassa, teško ćeš to prodati jer je ukradena roba koju nudiš previše prepoznatljiva – kaže Geoffrey Kelly, bivši agent FBI koji je vodio istragu o bostonskoj pljački. Ali za kriminalce s vezama, koji unaprijed osmisle plan od pljačke do prodaje, krađa umjetnina je vrlo lukrativna djelatnost.
U Rotterdamu život ide dalje. Muzej je već u srijedu, dan nakon pljačke, nastavio raditi.
“Šokirani smo onime što se dogodilo, ali nećemo dopustiti da nas to porazi. Želimo omogućiti javnosti da se nastaviti diviti iznimnoj umjetničkoj kolekciji kao što je ova,” stoji u pisanoj izjavi direktorice Emily Ansenk na web stranici Kunsthala.
U petak poslijepodne ulazim u dvoranu iz koje je ukradeno sedam slika. Na mjesto ukradenih postavljeno je sedam novih slika iz iste kolekcije. Ali znakovi nepredviđena događaja vidljivi su u obliku letka koji stoji na ulazu i obavještava posjetitelje da se jave policiji ako imaju bilo kakvu informaciju koja može pomoći u istrazi. U hodniku izvan dvorane stoje ostakljeni panoi, mjesto za zidne novine na kojem se obično mogu vidjeti članci o izložbi. Sada članci iz kulturnih rubrika zauzimaju samo dva od pet panoa. Ostalo je crna kronika i naslovnice koje vrište o krađi. Naslovnice ne samo nizozemskih novina nego i Wall Street Journala, International Herald Tribunea, El Paisa, Die Welta…
I ja sam, kao i muzejski djelatnici koji su ostavili onaj letak, vođen potragom za nekim tko bi mogao imati bilo kakvu informaciju, tko je možda nešto vidio, bio u blizini u to gluho doba noći. Šetači po parku kažu da je to kvart u kojem malo tko živi. Svuda uokolo su muzeji, uredske zgrade i dva nebodera u kojima je sveučilišna bolnica. Jedini koji su možda bili u parku u utorak u 3 ujutro mogu biti beskućnici. Pronalazim jednoga, koji je spreman podijeliti svoju teoriju s novinarom:
– To je osveta drveća, čovječe. Malo dalje u parku stajalo je bujno drveće, koje sam zaista volio. I nedavno su došli i posjekli grane. Kad sam čuo za ovu pljačku, rekao sam: To je osveta drveća…
Zanimljiva teorija, ali nije pomogla da išta bolje shvatim, samo me ostavila u dvojbi o tome je li legalizacija marihuane zaista korisna Nizozemcima. Hodam natrag prema muzeju i kroz zelenilo parka pojavljuje se stakleno pročelje kroz koje jasno vidim vrijedne umjetnine. Vidim i slabašna vrata za izlaz u slučaju opasnosti. I pitam se je li moderna arhitektura, opsjednuta idejom prozračnosti (staklo) i funkcionalnosti (jednostavan stražnji izlaz), zaista korisna za muzeje koji izlažu tako vrijedne kolekcije. Slučaj Kunsthal dokazuje da ono što je ugodno oku nije nužno i sigurno protiv provalnika.
Preuzeto sa www.vecernji.hr