U posljednjih dvadeset godina u odnosima između Hrvata, ovisno o području gdje se nalaze u BiH, bilo je različitih faza - od zajedništva i potpune nacionalne mobilizacije do jako puno nerazumijevanja, podjela pa čak i sukobljavanja. Čim bi u određenim razdobljima Hrvati vodili otvorene političke ratove ili se u regijama Posavini, Bosni ili pak Hercegovini našli na različitim stranama, bila je uzdrmana ukupna nacionalna pozicija. Takve su slučajeve uvijek zlorabili iz druga dva naroda, a počesto su njihove obavještajne agenture ili pak političko podzemlje samo kreirali takve svađe na koje su, svjesno ili ne, nasjedali hrvatski dužnosnici.
Ozbiljan pristup
Odnedavno se, kako doznajemo, ponovno, aktualizira ideja o stvaranju regionalnih stranaka Hrvata u Hercegovini i Bosni. Prema dostupnim informacijama, iako su naizgled dva odvojena procesa, znakovito je kako se gotovo u isto vrijeme, ali ne i istim tempom putem interesnih kružoka sklapa podloga za stvaranje regionalnih stranaka hercegovačkih i bosanskih Hrvata.
Špekulira se čak i imena u inicijativnim odborima od pojedinih bivših dužnosnika i političkih disidenata, do krugova koji su bliski Crkvi. Ustrojavanje takvih stranaka se, prema dostupnim informacijama, među Hrvatima brani potrebom za snažnijim profiliranjem posebne regije ili pak pravda slabijom zastupljenošću pojedinih regija u vlasti, vladajućim političkim strankama. S druge strane, koristi se izostanak uspostave vlasti i nejasne konture vladajuće većine što je zagovornicima ‘regionalnog koncepta’ dodatni argument za pokušaj obezvrjeđivanja rezultata hrvatske političke scene, posebice stranaka okupljenih oko projekta Hrvatskog narodnog sabora. Vrlo vješto je proguran i upljuvak koji je djelomično ‘palio’ za vrijeme rata, a napose u prijelomnim trenutcima kao što je bilo razdoblje antihrvatske vlasti Alijanse za promjene ili pak sadašnje platforme.
Naglašavanje ‘izdaje’
Doznaje se da se vrlo otvoreno pri tome u ‘bosanskim’ krugovima licitira s navodima da će pri ustavnim promjenama Hrvati središnje Bosne ostati u bošnjačkom entitetu zaboravljeni od Hercegovaca. Za pojačavanje antagonizama naglašava se hercegoviniziranost vodstava političkih stranaka.
S druge pak strane, u hercegovačkim krugovima se ističe sadašnja bosaniziranost vlasti te predominantan utjecaj bošnjačkih stranaka, kao i ‘činjenica’ da bi bez Bosne odavno bili dio Hrvatske. Ni jedni ni drugi argumenti nisu uvjerljivi. Štoviše, koriste samo za raspačavanje ionako podijeljenog hrvatskog političkog bića i serviranje hrvatske političke gluposti u interesu planera iz krugova bošnjačkih političkih hegemonista.
Sva dešavanja i previranja među Hrtvatima u Bosni i Hercegovini, htjeli mi to priznati ili ne, najvećim djelom su produkt politike koju vodi vodeća stranka hrvatskog predznaka.