Pjesnik i kritičar Ervin Jahić autor je iznimno čitljivog i komunikativnog pregleda bošnjačkog pjesništva "Zašto tone Venecija", koji je objavilo Kulturno društvo Bošnjaka u hrvatskoj Preporod, a uredio Branko Maleš. Misli li Jahić da je bošnjačka poezija žrtva surovog rata u BiH?
– Poezija nije žrtva, ona je s bosanskim ratom – na dobitku! Ma koliko to paradoksalno pa i jezivo zvučalo, ako je išta u tom dozlaboga lošem ratu, kako pjeva Šehić, bilo dobro, onda je to bosanskohercegovačka umjetnost uopće, osobito bosansko-bošnjačka književnost. Bošnjačka književnost umjetnički je profitirala u odgovoru na rat. Premda se on naprasno uselio u nju, ponajbolje dionice bošnjačke poezije, možda u posljednjih 50-ak godina, ispisane su iz rata – protiv rata, naravno! Bošnjačko stihovno svjedočenje bosansko-hercegovačkom ratnom i poratnom egzistencijalnom udesu, navodno lokalnih razmjera, dalo je umjetničku svjetskost. Stih "Kruni se mrtvo stanje naših riječi" suptilnom gonetatelju duha vremena kazuje više nego kile dokaza pred Haaškim sudom o agresiji na BiH i genocidu nad "Sinovima Ademovim", kako glasi Ključaninova pjesma. Mogli bismo do u beskraj navoditi primjere jezika te poezije – jezika epitafa, jezika prestravljenog sobom, svojim svijetom, jezika traume u fiziološkom smislu... Jezik te poezije jezik je gluhoće, ali i nekazanog u kazanom. Jezik spaljene zemlje, jezik mrtvih i živih koji slute da su mrtvi, jezik na zgarištu doma i svijeta. To je i jezik koji ljudski zvjerinjak izvodi iz tmine u govor mudrosti, govor koji muci i damarima daje dostojanstvo – kaže Jahić.
U knjizi se spominje "gornji dom" bošnjačke poezije u koji je Jahić uvrstio i Kemala Mahmutefendića, u nas slabo poznatog autora.
– Posve neslučajno, jedna Mahmutefendićeva vrlo važna knjiga pjesama, nakon 40-ak njegovih knjiga poezije, proze, romana, priča i romana za djecu, zove se "Pjesnik u bjekstvu". Mahmutefendiću je domovina izgnanstvo, kao i znatnom dijelu bošnjačke raseljene i prognane scene. Njegov poetski svijet – na sreću, nimalo iseljen iz sebe, iz svoga sebstva – prepun je deziluzija i nije za lakovjerne čitatelje. U toj poeziji otkrivamo rezigniranog bilježnika zemaljskih praznina, antropocentričnog mitologa kojeg ne zanima utjeha. On je pjesnik poraza i najdubljih uvida o ništavilu u koje svijet sve više propada. Njegova negativna ontologija stalno se obračunava s Bogom. Na stranu tko tu izvlači deblji kraj, taj autor demonstrira zavidnu kulturu pisanja i izniman poetski šlif za suptilna ogovaranja krize svijeta i vremena – veli Jahić.
Kome je Jahić namijenio knjigu i može li se ona nabaviti i u Bosni i Hercegovini?
– Rukovodio sam se potrebom da hrvatskoj javnosti ponudim što vjerodostojniju snimku bošnjačkog pjesništva posljednjih 20-ak godina, što ne potire ambiciju da u njoj i bosansko-bošnjačka književna zajednica vidi solidno, s mjerom i osjećajem, napravljen posao. Riječ je o mekim kulturnim granicama dviju bliskih kultura, a s obzirom na to da su olabavile i administrativne, knjiga se može kupiti i diljem BiH – tvrdi Jahić.
U knjigu je uvršten jaki hrvatski odvjetak bošnjačke poezije – Enes Kišević, SEad Begović, Tahir Mujičić i Kemal Mujičić Artnam. Znači li to da jezik nije bio Jahićev kriterij?
– Točnije, jezik nije bio jedini kriterij. Premda pisano uglavnom na bosanskom jeziku, novije bošnjačko pjesništvo ispisuje se i na srodnim južnoslavenskim jezicima. Moja kriteriologija podrazumijevala je i presudniji kriterij od jezika – ono što nazivamo pripadnošću islamskom kulturno-povijesnom krugu.
Preuzeto sa www.vecernji.hr