Ðakovačkom hakeru Daliboru Vlahi odškrinula su se vrata svijeta. Ovaj 26-godišnji mladić odlazi u Dubai raditi za poslovno carstvo šeika Akhtera kao inženjer za računalnu sigurnost.
Hrvatsku javnost na noge je digao prije dvije godine. U kuću mu je tada upala policija i zaplijenila računalo s opremom. Stigli su mu netom što se pohvalio da je kreirao softver koji može ući u mobitele koji su na maloj udaljenosti spojeni bluetooth vezom.
Dalibor je tada objasnio kako se uz pomoć njegova izuma može ući u bilo koji mobilni telefon te manipulirati cjelokupnim sadržajem i služiti čak za telefoniranje na račun vlasnika. Posla u Hrvatskoj za njega nije bilo. Sada pakira kofere za Ujedinjene Arapske Emirate.
Mogu birati
– Doslovno mogu birati koliko ću tamo biti jer moja fizička nazočnost nije toliko nužna za obavljanje ovoga posla. Tako ću ostati mjesec i pol dana, pa se vraćam. I onda tako u krug. U Palm Computersu pazit ću na računalnu sigurnost i educirati ih o tome. Napadat ćemo mreže, utvrđivati njihove propuste i onda pokušati ukloniti uočene nedostatke, poboljšati zaštitu. Na raspolaganju mi je tim od pet ljudi, a popunjena su mi tek dva mjesta. Sa mnom na put odlaze dva prijatelja, jedan iz Đakova, a drugi iz Slavonskog Broda.
Imat ćemo mali problem naknadno uključiti nove ljude u tim jer bih htio da početni dio prođemo svi zajedno – priznaje Dalibor Vlaho, kojega zbog toga već sugrađani "povlače za rukav". Telefon mu se užario od poziva Ðakovčana željnih odlaska trbuhom za kruhom. Kako bi mu se obratili za pomoć, priznaje on, više ne biraju ni vrijeme, a ni mjesto.
Zadovoljan ugovorom
– Zovu me najviše kuhari i zidari, a meni su potrebni inženjeri – nastavlja Dalibor otkrivajući kako je apsolutno zadovoljan svim što su mu Arapi ponudili. O detaljima potpisanog ugovora ne može govoriti, ali otkriva tek kako se s njim tamo može preseliti i cijela obitelj.
– Tamo bih promijenio klimu. Jako je vruće. I nikako mi se ne sviđa njihova kuhinja – govori Dalibor, po rođenju Vukovarac, koji je obiteljski dom morao napustiti tijekom rata i preseliti se u Đakovo. U ratnom vihoru izgubio je oca. Posmrtne ostatke pronašli su tek 1999. na Ovčari. Ostali su majka, brat i sestra. Život ga ni u nastavku nije mazio. Liječnici su, kad mu je bilo 12 godina, utvrdili da naglo gubi vid. Oštećen mu je očni živac pa sada na oba oka vidi samo deset posto.
– Snalazim se kako znam i umijem. Dnevni tisak i knjige ne mogu čitati pa molim prijatelje da mi čitaju. Sve što mogu prebacujem u digitalni format. Na računalu slova povećam da ih mogu pročitati. U svijetu nas s ovom bolešću ima samo 17 – otkriva Dalibor koji po jakom suncu ne smije sam prijeći cestu jer ne može uočiti automobil koji mu dolazi u susret.
Priznaje da u školskoj klupi nije uvijek briljirao, ali je uspješno završio sve online edukacije uz bok programerima iz Microsofta. Za računalo je sjeo prije 14 godina i otada se od njega nije odvojio. Znao je za njim provesti i po 15 sati na dan. Trud se na kraju isplatio.
Iako ovaj 26-godišnjak do sada, kaže, ništa nije zamišljao, volio bi pokrenuti vlastiti posao, otvoriti svoju tvrtku. Na tome je već i počeo raditi, s prijateljima. Pretpostavlja samo kako bi za dvije godine, radeći za šeika, mogao izgraditi pristojnu obiteljsku kuću u Đakovu, kupiti automobil i uštedjeti nešto novca.
– Pregovaram s još jednom tvrtkom iz Dubaija i Abu Dhabija. Vidjet ćemo što će od toga biti. Koliko sam primijetio, indijski programeri plaćeni su oko 400 dolara, a oni koji dolaze s ovih prostora cjenjeniji su kao stručnjaci pa im zarada zna prelaziti nekoliko desetaka tisuća dolara – zaključuje Dalibor.
Preuzeto sa www.vecernji.hr