Razgovarali smo uoči premijere zakazane za petak, 11. listopada. ZKM sezonu počinje s novom dramom Damira Karakaša “Snajper” koju režira Franka Perković. Priča je to o mladom paru koji očekuje dijete u teškim financijskim prilikama te se odlučuje na očajnički čin – atentat.
– Ja dugo pišem, to traje i po nekoliko godina, jer uvijek pišem kao da mi je to zadnje – kaže Damir Karakaš objašnjavajući da je najteže postići baš to (što mu ljudi stalno i govore) da sve izgleda tako lako i jednostavno.
– Tako sam i u tom tekstu pokušao ići do krajnjih granica, a ponudio sam ga ZKM-u jer je to kazalište u kojem sam s Magellijem radio “Zagrebački pentagram”.
Svi smo frustrirani
Ravnateljica Dubravka Vrgoč pročitala je tekst i prihvatila ga, a tada smo tražili redatelja – priča Karakaš i objašnjava da ga zanima kazalište koje govori o nama, koje reagira na stvarnost i provocira teme koje se tiču svih nas.
Tekst je završio u rukama redateljice Franke Perković, a ona kaže da joj je prva misao nakon što ga je pročitala bila upravo to – da je to tekst koji se tiče i nje same.
– Živimo u nekom jezivom svijetu, u emotivno sakatom društvu bez empatije, bez ideje i potrebe za nekim boljim svijetom. Kao da živimo u naplavini ideologija 18. i 19. stoljeća, u nekim ostacima s kojima mi danas ne znamo što bismo – ističe Perković.
Kaže da su na svim probama puno razgovarali upravo o tim temama i hvali Zagrebačko kazalište mladih.
– Ovdje su glumci osviješteni, razmišljaju o svijetu u kojem žive – kaže i dodaje kako se u tom radu na predstavi iskristaliziralo da svi zapravo imaju jednake frustracije. Pitamo je je li teže ili lakše raditi uz autora na probama, a ona kaže da je teže:
– Osjećam veliku odgovornost prema tekstu koji tek doživljava praizvedbu. Duboko poštujem pisca i vjerujem da njegov tekst ima pravo na praizvedbu na način na koji je pisac mislio pišući ga, kaže i dodaje:
Ući u Karakaševu glavu
– Naravno da ne mogu ući u Karakaševu glavu, ali to je i pitanje osnovnog poštovanja: ako me tekst ne zanima takav kakav jest, zašto ga onda radim.
– Lako je bilo raditi s Frankom – uzvraća Karakaš komplimente – jer ona kuži spiku.
Oboje ističu kako im je u radu na predstavi ključno bilo da su likovi koje donose na scenu živi, da nema “glume”, da to bude intimistička predstava. Svjesni su kakav su težak posao stavili pred glumce – Vedrana Živolića, Hrvojku Begović i Franu Maškovića – jer oni su doslovno okruženi publikom, u prostoru u kojem im publika (svaku izvedbu može vidjeti samo 80 ljudi) doslovno diše za vrat. Otkrili su nam i da Franka za predstavu ima sjajan kraj, ali da Damir još ne zna hoće li ga iskoristiti u knjizi koja će tek uslijediti.
Preuzeto sa www.vecernji.hr