Jedini je od hrvatskih tenisača osvojio umaški Croatia Open, i to u njegovu prvom izdanju 1990. godine kada se još zvao, ako se ne varamo, Yugoslav Open. A i njemu je to bio jedini ATP naslov u karijeri. Dvadeset dvije godine poslije, Goran Prpić (48) ponovno je u Umagu i rado se prisjeća prvog turnira.
– Nisam mislio da će turnir završiti mojom pobjedom, iako sam u svaki meč ulazio da pobijedim. Ipak, dobili smo očekivani finale jer smo Goran i ja bili prvi i drugi nositelj. On je bio još mlad i ja sam računao da će mi iskustvo donijeti psihološku prednost. I tako je i bilo – kaže Prpić koji je u finalu pobijedio Ivaniševića sa 6:3, 4:6, 6:4.
– Ja sam mu i tada kod dodjele trofeja zahvalio što mi je “pustio” taj turnir jer sam znao da će se on do kraja karijere naosvajati turnira. I bio sam u pravu – šali se Prpa.
A kako objašnjava to da nakon njega nitko od Hrvata u Umagu nije otišao do kraja?
– Da, zanimljivo, Zagreb su osvajali mnogi, ali Umag nitko poslije mene. Pa, umaški je turnir tih godina bio prilično jak, nisu ga bez razloga nazvali “mali Roland Garros”. Ja sam pak napredovao na rang-listi, pa sam češće igrao u Rimu, koji je bio u istom tjednu. S pozivnicom sam još nastupio 1996. godine, ali tada sam već bio na zalasku karijere i ispao sam već u prvom kolu.
Je li napokon došlo vrijeme da Prpić dobije nasljednika?
– O tome se govori već nekoliko godina i ja doista vjerujem da je sazrelo vrijeme da netko od naših tenisača osvoji Umag. Tu prije svih mislim na Marina Čilića, koji je odličnim rezultatima u Londonu nagovijestio punu afirmaciju. On je, uostalom, i lani bio vrlo blizu. Igrao je finale s Dolgopolovom, izgubio je, ali nije bio inferioran. Ivana Dodiga ove godine zaobilaze rezultati, nedostaje mu samopouzdanja, ali možda mu se u Umagu sve to vrati – raščlanjuje Goran.
A čime se on bavi nakon što je u studenome 2011. prestao biti izbornikom i ženske i muške reprezentacije?
– Uvijek ima darovitih klinaca koje mi je užitak trenirati – kaže Prpa, odbijajući, iz pedagoških razloga, spominjati imena.
Preuzeto sa www.vecernji.hr