S registrom osuđenih pedofila, koji će i Hrvatska dobiti, pridružit ćemo se većini zemalja u kojima uvid u registar ima ograničen broj osoba, odnosno ustanova koje rade s djecom, poput vrtića, škola, sportskih klubova za djecu, dječjih bolnica... Zašto ćemo imati tajni registar, a ne javni? Nitko od stručnjaka ne želi da nam se dogodi Amerika, u kojoj je registar pedofila dostupan doslovno svima pa dolazi do linča osuđenika, koji nakon odslužene kazne u strahu od okoline ne prijavljuju prebivalište i promjenu adrese, pa je opasnost za djecu još veća.
Meganin zakon
Odvjetnik Lovro Kovačić, kao sudionik stručnih skupova, a svojedobno i okruglog stola u organizaciji dječje pravobraniteljice Mile Jelavić, istražio je praksu u više zemalja prema osuđenima za seksualne delikte nad djecom. Protiv je javnog registra pedofila, za koji postoje i zapreke – Zakon o zaštiti osobnih podataka, ali i "pravo osobnosti", koje štiti svačije pravo na dostojanstvo, osobni i obiteljski život. U SAD-u prvi javni registar pedofila datira iz 2003., dostupan je doslovno svima i u njemu se podaci pohranjuju na najmanje pet godina, a većinom doživotno.
Vrhovni je sud te 2003., nakon iscrpljujuće pravne bitke, navodi Kovačić, potvrdio zakon države New Jersey pod imenom "Megan's Law" obrazloživši ga pravom i interesom javnosti na informacije o počiniteljima te javnom sigurnosti. Do tada nisu imali javne registre nego su osuđenici po izlasku iz zatvora morali policiji prijaviti prebivalište. Donošenju javnog registra prethodio je stravičan zločin u državi New Jersey 1994. kada je malena Megan Kanka (7) silovana i ubijena 30-ak metara od kuće. Silovatelj i ubojica bio je njezin susjed, koji je odslužio šest godina kazne zbog napada na drugo dijete. Megan je nastradala tražeći u njegovu dvorištu svog psa. Tada je više od 400.000 ljudi potpisalo peticiju kojom traže izmjenu zakona. U roku od 89 dana New Jersey je donio "Meganin zakon". No poslije su se pokazale sve slabosti javnog registra, čije se inačice nalaze na različitim web-stranicama.
Ne prilazi na 10 milja!
– Danas na web-stranicama za sitan novac, osim fotografije počinitelja, adrese stanovanja, mjesta zaposlenja i djela za koje je osuđen, možete dobiti i podatke o kretanju pedofila i primati obavijesti o približavanju počinitelja vašem domu na udaljenost od tri ili deset milja, koju sami odredite – govori Kovačić.
Javni registri u SAD-u nisu osigurali izostanak recidiva, što je bio jedan od najvažnijih razloga za njihovo donošenje. Pedofili izbjegavaju registraciju jer zbog linča javnosti ne mogu pronaći mjesto stanovanja. U Velikoj Britaniji od 1997. osuđeni pedofili moraju se registrirati u policiji, inače ih se kažnjava zatvorom. Moraju prijaviti i ako izbivaju iz mjesta stanovanja dulje od sedam dana. Britanski registar s više od 30.000 počinitelja dostupan je ravnateljima škola, nekim liječnicima, voditeljima sportskih klubova..., a oni te podatke ne smiju odati. Sutkinja Lana Petö Kujundžić ističe da bi osobe koje zapošljavaju ljude koji rade s djecom trebale dobiti tek podatak je li neka osoba registrirana kao pedofil ili nije, a ne i detalje o osuđeniku.
– Građani ne bi trebali imati pravo uvida u registar za susjeda, niti bi poslodavac mogao provjeravati svog informatičara, koji nije ni u kakvom kontaktu s djecom – kaže sutkinja. Kroz izmjene zakona treba naći rješenje kako će se nadzirati pedofile i tko će to raditi.
– Ne smijemo se uljuljkati u lažnu sigurnost s registrom pedofila jer treba imati na umu da ih prema statistikama 90 posto ostaje nepoznato. No, registar je važan jer među osuđenima ima puno recidivista i važno je da ih se i nakon izlaska iz zatvora tretira i nadzire. Pedofili ne izgledaju kao monstrumi niti se tako ponašaju, nego su osobe koje znaju zadobiti povjerenje djece i roditelja – kaže dr. Gordana Buljan Flander.
Preuzeto sa www.vecernji.hr