Rodbina donora često ne da 
suglasnost za uzimanje organa

BiH je zemlja koja je na samom dnu ljestvice kada je riječ o transplantaciji organa. Uglavnom se rade tzv. rodbinske transplantacije, što u konačnici ne predstavlja i konačno rješenje ovog problema. Zbog kompliciranih procedura pacijenti iz BiH se odlučuju i na transplantaciju u trećim zemljama, a nije rijetka ni prodaja organa u samoj zemlji. U BiH gotovo da i nema kadaveričnih transplantacija organa, odnosno transplantacija kod kojih se organi uzimaju s donora koji je preminuo. Zbog toga se najčešće izvode tzv. rodbinske transplantacije jer u BiH nije moguće izvesti transplantaciju sa živog donora koji nije u rodbinskim odnosima sa pacijentom.

Živi donori nisu rješenje

Klinički centar u Tuzli danas je u BiH lider po pitanju transplantacija sa živih donora, ali to nije rješenje, smatraju s Odjela za transplantaciju u Tuzli. Zakonom je nedavno proširena mogućnost rodbinske transplantacije, što znači da sada može i jedno koljeno šire, donirati organ, no ni to nije rješenje. Inače, najzahtjevnija transplantacija organa koja je u posljednjih 10 godina registrirana u BiH odnosi se na transplantaciju bubrega, što potvrđuje i podatak da se 70 posto svih transplantacija odnosi na ovaj organ. Šefica Klinike za dijalizu Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo prof. dr Halima Resić kaže da je u periodu od deset godina izvršeno 140 transplantacija bubrega, od kojih je jedan broj obavljen u inozemstvu.“Prve transplantacije bubrega počele su u KCUS-u, a zatim u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli. Riječ je o živim rodbinskim transplantacijama, što znači da se organ uzimao od užih članova obitelji. Do sada je u Sarajevu urađeno više od 16, a u Tuzli oko 80 živih rodbinskih transplantacija. Međutim, prema dosadašnjim pokazateljima, ovaj vid transplantacije sve manje se radi, jer nema potencijalnih donora iz familije koji bi dali organ.

Liste čekanja

Živa rodbinska transplantacija u BiH košta oko 40.000 KM, a troškove operacije snose fondovi zdravstvenog osiguranja Republike Srpske i Federacije BiH. Osim presađivanja organa na ovaj način, počele su se obavljati i kadaverične transplantacije, a riječ je o transplantaciji koja se obavlja od pacijenata kod kojih je proglašena moždana smrt. Prema nekim podacima u Sarajevu su do sada urađene dvije, a u Tuzli 16 kadaveričnih transplantacija bubrega, jetara i rožnjače. Statistički podaci otkrivaju da trenutačno ima oko 600 kandidata za kadaveričnu transplantaciju koji se, prema utvrđenim kriterijima na osnovu podataka renarnog registra, nalaze na listi čekanja. Na listi čekanja za kadaveričnu transplantaciju bubrega pri Zavodu za transfuzijsku medicinu FBiH nalazi se više od 160 osoba. Međutim, najveći problem predstavlja utvrđivanje moždane smrti, pa je zbog toga u FBiH utvrđen sustav transplant koordinatora koji primjenjuju španjolski model kadaverične transplantacije. Ovaj model je odabran, jer je Španjolska država s najvećim brojem tih donora. Prema ovom modelu, jedan koordinator, a to je obično anesteziolog, otkriva potencijalne donore nakon moždane smrti. Moždanu smrt utvrđuje povjerenstvo, nakon čega poseban tim liječnika obavlja razgovor s rodbinom oko ustupanja potrebnog organa za transplantaciju. Problem je što rodbina često ne da suglasnost za uzimanje organa, bez obzira što je nastradali potpisao donorsku karticu. Upravo je zbog te činjenice BiH po pitanju kadaveričnih transplantacija na dnu europskih zemalja.