U ponoćnom redu za, tad, najnoviju videoigru stajao je i jedan muškarac, kako se to voli reći, u najboljim godinama. Ono što je dijelio s dvostruko mlađima oko sebe jest strast prema videoigri od koje se, znao je, neće odvojiti idućih dana. Tako je i krenula “karijera” pasioniranog igrača, ne usudimo se reći ovisnika, iako su simptomi identični ovisnosti o drogi. A u toj je situaciji trenutačno 13,1% učenika zagrebačkih srednjih škola. Redom dječaka koji su u prvom znanstvenom istraživanju o temi patološkog igranja videoigrica pokazali simptome ovisnosti! Među učenicama ta je brojka gotovo zanemariva, njih 1,8 posto ima problem “videoovisnosti”. U istraživanju su sudjelovala 184 učenika gimnazija i 143 iz srednjih strukovnih škola, a ispitivanje je bilo anonimno. Pojedini komentari učenika šokirali su i doc. dr. sc. Vesnu Bilić, jednu od autorica, poput “dodatka” o ljubavi prema videoigrici jer – uživa u krvi!
Više od Amerikanaca
Domaći učenici prednjače i u usporedbi s mladim Amerikancima koji u prosjeku tjedno igraju 13 sati. U Hrvatskoj je to sat dulje.
– Ovisnost o videoigrama ista je kao kod droge, samo nije riječ o kemijskoj ovisnosti. Ne mogu prestati igrati, a kad i pokušaju prestati, jednostavno ne mogu izdržati. Postanu nervozni i imaju tipični apstinencijski sindrom – opisuje dr. Bilić, napominjući kako su, prema nekim znanstvenim radovima, ovisnicima uočene i strukturalne promjene na mozgu.
Srednjoškolci ovisni o videoigrama pokazali su pet i više simptoma patološkog igranja. Konkretno, priznali su kako su preopterećeni igranjem igrica, osjećaju potrebu za igranjem da bi se osjećali zadovoljno, ne uspijevaju smanjiti broj sati koje provode pred kompjutorom, a igre im služe kao bijeg od problema, depresije... Rad dr. Bilić otkriva i kako je ovisnost o videoigricama češća kod učenika strukovnih škola negoli gimnazijalaca.
– Oni su manje vremenski opterećeni, pokazuju sva istraživanja. Na učenje troše jedan sat i sami smatraju da im programi nisu dovoljno interesantni, strahuju da se neće moći zaposliti. Lošiji uspjeh, stoga, potiče lošije samopoštovanje i tu se otvara čarobni krug te djeci netko mora pomoći da izađu – objašnjava dr. Bilić ističući samopoštovanje kao generator ove ovisnosti te dodaje:
– U igrici, naime, imaju osjećaj moći i ono što im nedostaje u stvarnom svijetu. Istovremeno, njihov stvarni svijet pati zbog, uvjetno rečeno, uspjeha u ovom fiktivnom. U to ime riskiraju gubitak prijatelja, manje vremena posvećuju učenju, napuštaju neke važne aktivnosti, počnu lagati roditeljima.
A dok problem dođe do roditelja, oni uglavnom, ne znaju što učiniti. Štoviše, roditelji su upravo oni koji i kupe videoigru.
Imponiraju djeci
– I nisu ni svjesni koliki je tu problem. Loš roditeljski nadzor, loše rješavanje problema, nedostatak roditeljskih pravila, čimbenici su rizika. Ovo potonje značajniji je uzrok negoli nasilje u medijima. Roditelji bi trebali znati sadržaj igrice koju djeca igraju – upozorava profesorica čiji je lanjski rad o vezi agresivnosti djece u osnovnim školama i videoigara utvrdio da 80,6 posto školaraca igra nasilne videoigre. Bila je to uostalom i strast norveškog ubojice Andersa Breivika za čiji su stravičan pokolj forenzičari utvrdili kako je vještinu pucanja stekao upravo pucajući u virtualnom svijetu.
– Videoigrice imponiraju djeci jer sudjeluju sto posto u tome, oni odabiru lik, oružje, pozicije, imaju perspektivu ubojice, a u igricama je privlačno nagrađivanje. I kad dijete koje ima lošije samopoštovanje, lošije ocjene, biva nagrađeno i uspješno u virtualnu svijetu, tada nažalost počnu imitirati ono ponašanje za koje su dobili nagradu – upozorava dr. Bilić.
Preuzeto sa www.vecernji.hr