Ruše zgrade koje nose bolna sjećanja Hrvata

Počelo je rušenje stambenih zgrada izgrađenih u austrougarskom razdoblju u ulicama Koste Hermana i Mustajbega Fadilpašića na Vilsonovu šetalištu.

Odluka davno donesena

Ministar stambene politike Sarajevske županije Čedomir Lukić izjavio je kako je odluka o rušenju objekata iz 1905. donesena davno, ali je njihovo uklanjanje Zavod za zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa uvjetovao time da se sačuvaju pojedini dijelovi zgrada. Ova vijest nije ostala u anonimnosti. Pojavila su se i prosvjedna pisma Sarajlija iz dijaspore u kojima negoduju zbog rušenja spomenutih zgrada. Premda danas malo tko drži do mišljenja onih koji su napustili Sarajevo, a smatra se da u svijetu živi više od 17.000 Sarajlija, rušenje objekta iz 1905. pogodilo je i pripadnike nekadašnje sarajevske brigade HVO-a, koja je upravo u tim zgradama držala prvu crtu bojišnice tijekom rata. - Bio sam sudionik ratnih zbivanja u Sarajevu kao pripadnik brigade HVO-a te me je odluka o rušenju zgrada u Vilsonovu šetalištu pogodila i vratila bolna sjećanja, kao i suborcima koji i danas žive u Sarajevu. Prisjetio sam se kako je bilo tada Hrvatima u Sarajevu. Smjene na crti uz Vilsonovo šetalište mijenjale su se tjedno. Spavali smo u podrumu zgrade današnjeg Parlamenta BiH. Do podruma zgrada koje se sada ruše stizali smo u trku, tko je bio hrabriji... Tijekom jedne smjene u kojoj sam bio s profesorom glazbe u Muzičkoj školi u Sarajevu, sa svijećom u ruci smo lutali po izgranatiranoj zgradi. Kako zidova nije bilo, u jednom trenutku u polumraku za oko mi je zapao iscjepan klavir na sredini jedne sobe. Od klavira su ostale samo tipke. Profesor glazbe samo što nije zaplakao. Potom sam među tipkama spazio jednu fotografiju. U prvi mah nisam ni mislio da ću je podići, ali znatiželja je bila jača. Podigao sam je i uz svijeću na njoj ugledao kćer mog dobrog prijatelja Mladena Jožanca, koja je bila u društvu kćeri njegova brata, koji je bio vlasnik stana i iscijepanog klavira, priča nam jedan od sudionika ratnih zbivanja u Sarajevu, pripadnik HVO-a.

Bolna sjećanja

Nakon završenog radno-ratnog tjedna na Vilsonovu šetalitštu, našao sam se Mladenom i kada sam mu predao fotografiju, ostao je iznenađen. Samo je prozborio kako je to jednina fotografija iz stana njegova brata koji se sa suprugom već nalazio u SAD-u. Ubrzo je i Mladen sa suprugom napustio Sarajevo i otišao prvo u Rijeku, a zatim u Kanadu. Inače, braća Jožanc su bili glavni elekrodispečeri u Elektroprivredi BiH. Razrednica mojoj kćeri, koja je nakon završene Osnovne škole KŠC-a “Sv. Josip” nastavila i Gimnaziju, bila je Vera Jožanac, sestra spomenute braće. Često sam se s njom znao prisjećati fotografije i klavira, a onda mi je jednog dana, nakon rata, priopćila tužnu vijest - da je njezin brat Mladen umro u dalekoj Kanadi. Ona je danas u mirovini i održava veze sa svojim bivšim đacima. Profesora glazbe Jovanovića često sretnem u gradu i uvijek se s tugom prisjetimo klavira i fotografije iz zgrade u Hermanovoj ulici u Sarajevu, dok smo bili u brigadi HVO-a, priča nam s tugom ovaj Sarajlija.