Kemijsko oružje je sigurno upotrijebljeno u Siriji prošli tjedan, ali još uvijek nije nedvojbeno utvrđeno tko ga je koristio, premda je poznato tko ga sigurno ima na raspolaganju. Ovo je, prema dostupnim podacima iz oporbenih struktura, bio već šesti slučaj ove godine, s time da je ovaj posljednji prouzročio najveći broj žrtava. SAD i zapadni saveznici pozvali su se na moralnu obvezu kažnjavanja krivaca koji su se usudili posegnuti za takvom vrstom naoružanja pozivajući se na međunarodno pravo iako u dokumentima koji zabranjuju tu vrstu naoružanja nije predviđena međunarodna vojna akcija kao oblik kazne.
Politika se ne rukovodi moralom
Ipak, treba jasno reći kako moguća vojna intervencija nije vezana toliko uz sprječavanje ponovnog korištenja kemijskog oružja, niti uz humanitarnu katastrofu koja se događa sirijskim građanima. Jasno je da velike sile najčešće ne vode svoju vanjsku politiku na moralnim načelima, već temeljem svojih strateških i nacionalnih interesa, a to je posebno vidljivo na sirijskom slučaju.
Slušajući čelnike SAD-a i drugih zapadnih država, utvrđivanje počinitelja praktički je završeno. Više nitko ne dvoji da je kemijsko oružje korišteno i za to se izravno optužuje sirijski režim uz tvrdnju kako je taj napad izravno odobrio predsjednik Bashar al-Assad (čime se unaprijed odbacuje mogućnost da je takva odluka donesena na nižoj razini ili da je cijeli incident nenamjeran i slučajan). Prema svemu što je rečeno o tome događaju, krivnja je jasna i počinitelji moraju biti kažnjeni. Jedino preostalo pitanje je na koji način tu kaznu provesti. Do sada se prijetnja silom od strane vanjskih aktera koristila vrlo ograničeno, i to u kontekstu moguće eskalacije sukoba prema susjednim državama i korištenja kemijskog oružja. Čini se kako su se sada „ispunila“ oba preduvjeta: prvo, proširivanje sukoba izvan Sirije sve je vidljivije u Libanonu; drugo, kemijsko je oružje korišteno.
Prvih nekoliko dana nije se činilo da bi vojna opcija bila dobro rješenje, ali se proteklog vikenda retorika SAD-a značajno promijenila. Državni tajnik John Kerry jasno je rekao kako ovaj napad „izlazi izvan okvira sukoba u Siriji“, te da postoji moralna obveza za djelovanje. Korištenje ove formulacije namjerno je s ciljem mogućeg izbjegavanja složene procedure u stvaranju kompromisa na razini UN-a i stvaranja pretpostavki za koaliciju država koje bi podržale vojnu akciju bez odobrenja UN-a poduzimajući „humanitarnu intervenciju“ (nešto slično Kosovu 1999. godine).
Diplomatsko-politička dinamika u zadnjih tjedan dana upućuje na to da ovaj put SAD misli vrlo ozbiljno, što je značajna promjena u dosadašnjoj politici Obamine administracije koji je nastojao izbjegavati ovako radikalne poteze. Iako je tjedan dana nakon korištenje kemijskog oružja u sirijskom građanskom ratu izjavio da još nije donesena odluka o intervenciji, njegove riječi upućuju na to da bi tu odluku mogao uskoro donijeti. Pritom ga zasad manje ograničava protivljenje Rusije i Kine (vrlo su male njihove mogućnosti za njezino sprječavanje), odnosno izostanak odluke UN-a kojom bi se legitimirala vojna akcija, a puno više slaba podrška javnosti i protivljenje Kongresa.
Trenutačno SAD i saveznici u regiji imaju dovoljno kapaciteta za „upozoravajuću“ intervenciju koja bi podrazumijevala napade na strateške točke i vojne instalacije režimskih snaga korištenjem dalekometnih raketa. Da bi se poduzela akcija slična onoj u Libiji potrebno je još vremena za pripremu. A ako bi se poduzimala akcija koja bi sličila na iračku operaciju 2003. godine, takvo što zahtijevalo bi ipak duže pripreme i transport značajnih vojnih snaga u okruženje Sirije. S obzirom na iskustva u Afganistanu i Iraku, ova treća opcija trenutačno nije prihvatljiva, što ne znači da je u potpunosti isključena u budućnosti ako ograničene akcije prvog i drugo tipa ne bi dovele do prihvatljivog rješenja. Ako se odluče za intervenciju, ona bi bila kratkotrajna i precizna, te bi bila izvedena s dovoljne udaljenosti kako se ne bi ugrozile vlastite snage. Nakon prvih udara, vjerojatno bi uslijedila stanka u kojoj bi se pratile reakcije režima, ali i međunarodne javnosti. Ako bi režim krenuo u realizaciju prijetnji koje upućuje ovih dana, tada bi se akcija sigurno nastavila i proširila na nove vojne ciljeve.
Prijetnja vanjskom intervencijom i njena moguća realizacija otvara niz pitanja o ciljevima i ishodima. SAD i Velika Britanija trude se ovih dana pojasniti kako cilj nije „promjena režima“ u Siriji, već kažnjavanje počinitelja i sprječavanje da se takav napad ponovi. No, nema nikakva jamstva da će deseci raketa koje bi mogle pasti na strateške objekte i položaje sirijskog režima stvarno spriječiti ponovno korištenje, i to ne samo unutar Sirije već vrlo moguće i izvan. Ne treba dvojiti na koju stranu bi u tom slučaju letjele rakete s bojnim otrovima. Također se postavlja pitanje kakav je to cilj vojne akcije ako se ne želi utjecati na promjenu režima koji je taj isti napad, prema tvrdnjama zapadnih saveznika, i izveo?
Ova formulacija, koliko god na prvi pogled nema smisla, ima svoj bitni sadržaj vezan uz moguću budućnost Sirije. U nekakvim jednostavnim rješenjima vojna intervencija trebala bi dovesti do pada sadašnjeg režima, a vlast i upravljanje državom bi preuzela oporba koja pokušava vojnim putem ostvariti svoje ciljeve. Međutim, upravo podupiratelji oporbenih snaga izvan Sirije imaju ozbiljnih strahova da bi takav scenarij doveo do još većeg kaosa jer se unutar oporbenih struktura nalaze naoružane skupine vrlo radikalnih fundamentalističkih pogleda i bila bi velika pogreška njima dopustiti bilo kakvu participaciju u vlasti, pa čak i opstanak na sirijskom teritoriju. Zato korištena formulacije ipak upućuje na to da zapadni saveznici ne žele u prvi mah u potpunosti slomiti sadašnji režim i vojno ga poraziti, jer bi u novonastalom kaosu radikalne skupine mogle napraviti previše nereda, a najveći je strah da će njima u ruke pasti skladišta kemijskog oružja ili neke sofisticirane vojne opreme.
Svaki radikalni potez riskantan
Situacija u Siriji i oko nje vrlo je složena, a tu složenost dodatno pojačavaju različiti strateški interesi vezani uz taj prostor. SAD i saveznici sigurno bi vojnom intervencijom promijenili stratešku sliku cijele regije, postigli premoć u odnosu na druge strateške igrače (Rusija, Iran), ali bi isto tako mogli otpočeti narastanje puno veće nestabilnosti nego što je sada u toj regiji, koja bi bila popraćena većim humanitarnim katastrofama nego što su bile do sada.Posve je jasno da se radi o vrlo specifičnom slučaju i svaki radikalniji potez može odvesti razvoj događaja prema pozitivnim, ali i vrlo nepovoljnim popratnim učincima. Toga su sigurno svjesni i oni koji odlučuju o poduzimanju radikalnih mjera, ali ne treba previše dvojiti o tome hoće li u odluci prevagnuti strateški interesi ili nešto drugo. Slučaj korištenja kemijskog oružja čini se kao dobar povod za promjenu strateških utjecaja na Bliskom istoku i sve je manje dvojbi o tome hoće li SAD i njegovi saveznici to iskoristiti ili ne bez obzira na moguće kolateralne žrtve i posljedice. Promjena stanja u Siriji i ostvareni strateški savez s većinskim sunitskim režimima na Bliskom istoku omogućit će rješavanje nekih bitnih strateških interesa SAD-a ne samo u tom dijelu svijeta. Poruka Obamine administracije vlastitoj javnosti skrivena je u terminima „moralne obveze“, ali je ipak posve jasna: ako se propusti ova prilika, pitanje je hoće li biti nove i kako bi ona izgledala.
>> Sirija bi mogla biti povod za novu osovinu Moskva-Peking-Teheran
Preuzeto sa www.vecernji.hr