Pripadnik sam srednje generacije, koji je djetinjstvo proveo u Titovoj Jugoslaviji. Coca-cola iz limenke, levisice, starke, videokazeta za odrasle, sve to bilo nam je tako daleko i nedostupno, po sve to smo morali putovati cijelu noć od Zagreba do Trsta. A onda se srušio Berlinski zid.
Hrvati, jedan mali narod na rubu Balkana, s težnjom da s njega pobjegne, inače povodljiv, razveselio se kapitalizmu kao klinci lego-kockama. Pa se tako moja generacija, sputavana u zemlji "nek nam živi, živi rad" pohitala zadužiti preko svake mjere.
Kupovati stanove, automobile, bjesomučno trošiti na Valentinovo i na Badnjak, nepogrešivo se diveći svemu što nam je zapadna civilizacija zapravo nametnula. Naime, svi bi željeli u Maksimir, svi bi voljeli vidjeti Ronalda. I danas za kartu zovu oni koji nikada na stadionu nisu bili.
Real drhtao od Dinama
U taj Real gledamo kao u Boga dragog, iako je prije samo četiri desetljeća Real drhtao od Dinama. I to zbog toga jer je Uefa prije dvadeset godina, pod tada velikim pritiskom sposobnih biznismena koji su u nogometu vidjeli golemi profit, stvorila Ligu prvaka.
Pa je tako vrlo brzo postalo nebitno jesi li prvak svoje zemlje, što je nekad bio osnovni kriteriji, nego je važno samo da dolaziš iz bogate zemlje, da se oko tebe okupljaju bogati sponzori. Pa su tako iz takozvanih liga petice u Ligu prvaka dolazila po tri, četiri najuspješnija kluba. U pravilu, to su i najveći, najpoznatiji i najbogatiji.
Pa je tako zapravo i presmjelo uoči dvoboja 14. rujna vagati Real i Dinamo. Proračun kraljevskog kluba iz Madrida Real iznosi 450 milijuna eura. Vrijednost nogometaša na tržištu također se procjenjuje na isti iznos. Dakle, deset puta veći proračun i vrijednost igrača ima Real u odnosu na Dinamu.
Ni jedan Dinamov nogometaš danas ne bi mogao odjenuti Realov dres, snaga momčadi također je deset puta veća. Iako je Sammir zaista talentiran, njegov ekvivalent u Realu zove se Cristiano Ronaldo. Vrijedi 15 puta više, njegova godišnja plaća veća je 32 i pol puta, iako bih se mogao složiti da nije ni deset puta bolji nogometaš.
Kada pogledamo u segment struke, razlika je možda i najveća. Na klupi "bijelog baleta" sjedi Jose Mourinho, jedan od tri najbolja svjetska trenera danas. Ne postoji što u nogometu nije osvojio, a što ga čini posebno vrijednim, to je učinio s malim portugalskim Portom, engleskim Chelseajem i talijanskim Interom.
Da je barem centarfor
S druge strane, barem prije dvoboja, jer zbog kazne Mou neće biti na klupi, stajat će ispred Krunoslava Jurčića. Koji niti ima taj talent, niti će ikad imati tu klasu. On je čovjek koji je na kocki držao 4:1 prednost protiv švedskog Malmöa, jedne, ruku na srce, jako skromne momčadi. Sve je na strani Reala, no postoji "jedan igrač" koji živi u Maksimirskoj 128 i koji bi mogao igrati u "kraljevskom klubu", a on se zove Zdravko Mamić.
Stvorio je bolju omladinsku školu od Realove, kao nogometni menadžer sposobniji je od svih tih Realovih skauta i menadžera. Jer, treba u zemlji u kojoj ne postoji privreda, u kojoj ni trgovcima ne ide, u kojoj nema sponzora, namaknuti sredstva koja bi uopće mogla dovesti klub u priliku da se izbori za Ligu prvaka.
Dobro, pomogao je Platini, ali ovo je Mamićevo remek-djelo. I s Mourinhom bi taj Mamić izašao na kraj, jer su slični – bahati, arogantni i temperamentni. Ali, siguran sam da Mourinho tu ne bi udarao šakom po stolu. Šteta što nije centarfor...
Preuzeto sa www.vecernji.hr