Samohrane majke se, prema podacima nevladinih udruga, nalaze u najtežem položaju u BiH. Njih 58 posto je izjavilo da tijekom prošle godine nije moglo platiti račune za stan i komunalije, a njih 42 posto je izjavilo da je povremeno na granici gladi jer im se dešava da nemaju novca ni za hranu. Veliki broj žena samohranih majki je nezaposlen i ovisi o socijalnoj pomoći. Samo jedan posto djece zaposlenih samohranih majki koristi vrtiće, a 7,5 posto djece ostaje samo u kući. O ovim ženama koje se svakodnevno bore za preživljavanje se malo govori, a država ovo pitanje gotovo u potpunosti zanemaruje.
Borba za preživljavanje
U istraživanju Helsinškog parlamenta građana Banja luka i Ureda za ljudska prava Tuzla, o stanju socijalne isključenosti u BiH, kategorija samohranih roditelja pokazala se posebno ugroženom, naročito u Republici Srpskoj. Naime, Obiteljski zakon RS-a ne prepoznaje termin samohrani roditelj i diskriminira sve one roditelje koji se samostalno brinu o svojoj djeci, što se ogleda i u ostvarivanju prava na socijalna davanja. Treba istaknuti i ogroman problem nepostojanja kvalitetnih i dostupnih državnih ili privatnih servisa, jaslica i vrtića, koji bi trebali pomoći zaposlenim majkama. Naknade i problemi s isplatama ograničavaju žene da plaćaju privatne, ali i državne jaslice i vrtiće. Ovo na neizravan način smanjuje broj zaposlenih žena koje se povlače s tržišta rada kako bi se brinule o djeci, a kasnije je ovakvim ženama teže naći posao zbog nedostatka radnog iskustva ili dugog odsustva iz radnog procesa. Na ovaj način se potiče trend diskriminacije i marginalizacije žena jer se veliki broj žena isključuje iz ekonomskog, političkog i javnog života i sudjelovanja u društvu.
Dječji doplatak
Brine i činjenica da čak i tamo gdje je zakon u ovoj oblasti donesen na razini županija, on se ili ne primjenjuje ili se primjenjuje na način da se smanji obim prava. I pored zakonom utvrđenog prava na dječji doplatak veliki broj obitelji odnosno kategorija djece u BiH ga ne ostvaruje ili ostvaruje različito. Prema zakonu, pravo na dječji doplatak pripada svakoj obitelji koja živi u stanju socijalne potrebe (odnosno obitelji čiji prihodi po članu kućanstva ne prelaze od 15-20 posto prosječne plaće). Međutim, u većem dijelu države ostvaruju ga samo određene kategorije djece, kao što su djeca bez oba ili jednog roditelja i djeca ometena u fizičkom ili psihičkom razvoju. Ostvarivanje prava je ograničeno ekonomskim stanjem područja u kojem živi, vrlo restriktivnim prihodovnim cenzusom za njegovo ostvarivanje, veoma niskim iznosom, neredovitom isplatom s kašnjenjem i po nekoliko mjeseci. Postoji tendencija daljeg smanjivanja dječjeg doplatka. Također, u županijama u kojima se dječji doplatak ostvaruje, iznos doplatka je neujednačen i može se kretati od 9,6 KM do 42 marke.