Selo ili mjesto Rakitno je u današnjem vremenu u trendu sa svojim brendovima. Poznati rakitski brendovi su toliki liječnici i obrazovani ljudi, a danas je svakako nezaobilazni brend i rakitsko stočarstvo i rakitske stočarske farme, kao i industrija prerade mesa i proizvodnje mesnih prerađevina.
Brendovi Rakitna
Međutim, u Rakitnu živi i poznata osoba koja ovo ime raznosi diljem zavičaja, domovine, pa i dalje. Ona bi rekla da joj dolaze od Mostara, Doboja, Travnika, Dubrovnika do Zadra. To je gospođa Lucija Mihalj, udova pokojnoga Josipa. Ona se samouko, uz redovite poslove majčinstva i svega što prati život na selu, bavi ortopedskim i traumatološkim zanimanjem već od 1967. godine. Podučila ju je baka Ljuba i ona je to počela raditi od tada i nikada nije prestajala. Od prvoga dana kada je shvatila raspored kostiju i mišića iliti anatomiju pojedinih, njoj zanimljivih u ovom poslu, dijelova tijela, nije imala dvojbi u uspjeh, niti pritužbi njezinih pacijenata.
Ovdje se sada može odmah staviti objekcija šarlatanstva i nadriliječništva, kao što se obično i prišiva takva zakrpa u ovakvim slučajevima. Naša baka Lucija je slobodna od takvih priljepaka jer ona je potpuno svjesna što i kako može učiniti, a što ne može, to odmah i kaže jasno posjetitelju kako ga ne bi mučila i da ga ne kuša.
Znaš ili ne znaš?!
- Znaš, ja odmah, čim vidim prijelom ili problem kažem što mislim činiti, ako mogu stajati iza problema, ili odmah jednako kažem da tu ne mogu ništa učiniti jer nije u mojoj moći i znanju. Neke se stvari ne mogu obaviti tradicionalno jer trebaju pomagala koja imaju samo u specijaliziranim ortopedijama i traumatologijama. Ne mogu ništa učiniti ako je prijelom ravan kao rezan. Tu jedino mogu ukočiti ruku ili nogu da bolesnik zgodnije dođe do liječnika i do bolnice, ali ako je prijelom višeslojan i uzdužan, prihvaćam se toga posla. Prekrstim se i polako zabavljajući bolesnika kojim zanimljivim pitanjem i šalom i idem naprijed - kaže naša Lucija.
Dolaze joj ljudi sa svim vrstama prijeloma i onih neliječenih i onih kod drugih liječenih, jednako, također, i onih koji su nosili gips tjednima i bili još na vježbama, a takvu sam i sreo kod nje poslije fizikalne terapije i gipsa ruke. Dolaze sportaši, ali oni ne samo zbog prijeloma, već i radi mišićnih poremećaja i poremećaja, odnosno bolova u zglobovima jer Lucija ima svoje meleme, masti i kreme koje isključivo pravi od maslinova ulja i trava što ih sama ubere. Za ove svoje preparate kaže kako ih se ne treba bojati jer u njima je sve jestivo. Sve biljke su jestive, i to sve je spravljeno s maslinovim uljem, a namijenjeno je vanjskoj uporabi masažom.
Prijelomi svih vrsta
Ona ne omalovažava nijednoga liječnika niti svaljuje krivnju na bilo koga jer je svjesna da svi koji rade i mogu pogriješiti. Ona poštuje sve i nikada se nije ljutila što dolaze od drugih liječnika ili samoukih, kao što je i ona, jer kaže da čovjeku treba pomoći. Nameće mi se prorok koji govori o liječniku slušajući i gledajući nju kako znano, pozorno, nježno i ljubavlju radi ovo. Čovjek ostaje zadivljen kako poznaje svaku koščicu noge i zna joj ime, odlučno prstima traži, ali u isto vrijeme i tako nježno. Ako mora boljeti, mora boljeti jer bez toga nema pomoći, ali u isto vrijeme te začuđuje njezin postupak.
Sama priprema zavoje, stavlja gips, oblikuje hod gipsa gdje treba odraditi u dva ili tri tjedna ukočenje i ne odmiče se nimalo od bolesnika dok se gips ne stvrdne. Potom opere preostali dio noge, što je malo gips obilježio ili obijelio, navuče čarape i nudi kavu jednako nasmijana i neumorna u svojoj dobi, a ja sam danas peti, uza sav njezin obiteljski posao. Prorok kaže i zato ga ovdje rado citiram:
“Časti liječnika (sve one oko bolesnika) čašću koja mu pripada zbog njegove službe, jer je i njega Gospod stvorio. Liječenje od Svevišnjega dolazi, kao što se dar od kralja dobiva. Znanje uzdiže glavu liječniku i moćnici ga poštuju.
Gospod od zemlje pravi lijekove i razborit ih čovjek ne odbacuje. Ljudima je dao znanost da mognu slaviti snagu djela njegovih. Njima se liječi i bol ublažuje, od njih ljekarnik lijekove priprema.
Tako nema kraja djelima njegovim, i po njemu se blagostanje širi svijetom. Sine moj, u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli, jer on zdravlje daje. I liječniku mjesta daj, njega je Gospod stvorio, neka nije daleko od tebe jer i on ti je potreban. Katkad je spas u ruci njihovoj i oni se Bogu utječu da im poda milost izliječenja i lijek za spas života” (Sirah 38,1-14).
Pitao sam ju otprilike da mi kaže koliko je do sada bolesnika bilo kod nje u svim ovim godinama. Malo je zavrtjela glavom i zamislila se ne znajući što reći, a u to vrijeme nevjesta pripravlja kavu i kaže: - Ja sam ovdje jedanaest godina kako sam se udala u ovu kuću i obitelj. Nije bilo niti jednoga dana da netko nije došao, a vi ste danas peti - odgovara Lucija.
Odgovor je jasan, a ja sam u Britvici sreo iz Širokoga još jednu poznatu osobu koja je išla upravo njoj.
Pacijent po danu
Taj dan nas je bilo već šestero do dva sata poslije podne. To bi bilo negdje više od petnaest tisuća posjeta od kada je počela raditi. Prema ovom i ovakvom izračunu, ali i uzorak nevjestina kazivanja, znači da bi brojka trebala premašiti dvadeset tisuća posjeta. Samo primiti tolike osobe, s njima koju riječ izmijeniti, saslušati njihove jade i njihovu priču, traži posebnu osobu i posebnu strpljivost i pozornost (trauma znači jaki bol, jad, čemer).
U kući se vide mnogobrojni zanimljivi darovi koje su donosili različiti izliječeni ljudi u znak zahvalnosti jer Lucija ne uzima novac i sebe ne drži nekom osobom koja bi zavrijedila posebnu pozornost.
Njezina skromnost i njezina iskrenost su rijetko viđene veličine. Ona svojim zauzećem i ponašanjem pokazuje kao da je odrasla u Caritasu ili kojoj sličnoj humanitarnoj i bogobojaznoj sredini i obitelji koja isključivo odgaja za ovakve budućnosti.
Znam i njoj je potpuno jasno da joj mnogi osporavaju ono što radi, a ona im se ne suprostavlja niti koga zove da joj dođe niti koga okrivljuje što je došao.
Ona jednostavno ne izgoni ljude iz kuće i ono što zna i može, po svojoj savjesti i procjeni, to i tako čini.
Ovdje ću biti posve konkretan i reći da ona više i bolje čini od onih samozvanih molitelja i duhovnih iscjelitelja što polažu ruke na bolesnike gdje ih god stignu, a kada im ne uspiju obećanja, onda je kriva osoba jer je malo molila i nije ispunila Bogu što je obećala.
Ovo mi dobro sliči na onaj komunistički zakon o vožnji kada se govorilo da si kriv jer nisi prilagodio vožnju, sebe i vozilo uvjetima vožnje, a to je rastezljivo od neba do zemlje da uvijek ima potpuno pravo i stopostotnu krivnju.
U naše Lucije su čini vidljivi i opipljivi i iza njih stoji uvijek samo njezino ime.
I na koncu. Ona pripovijeda da su joj dolazile različite novinarske, kako televizijske, tako i druge ekipe da im da intervju ili da o njoj nešto snime ili napišu, a ona je to jednostavno odbijala smatrajući sve to nepotrebnim i suvišnim. Nisam je pitao ni za dopuštenje, nego sam s njoj razgovarao i usput ponio fotoaparat iz vozila da ga imam pri ruci. Nije mi nijedne riječi protuslovila, a što sam je god pitao, sve mi je uljudno i spremno odgovorila. Samo je jednom kod fotografiranja, dok mi je gipsala nogu, zavrtjela glavom htijući reći da i ja činim nepotrebno. Mislim da sam učinio i potrebno i od nje prešutno dopušteno.
Ovdje je i mjesto i vrijeme da joj zahvalim i kažem: “Gospođo Lucija, u ime tolikih – hvala”.