Tko bi gori, sad je doli. Mora da je ta misao 18. srpnja prošle godine prolazila kroz glavu Ive Sanadera, bivšeg premijera i bivšeg šefa HDZ-a, dok se u neudobnom kombiju vozio od Salzburga do Zagreba praćen brojnom policijskom pratnjom. Istina, policijska pratnja bila je nešto na što je Sanader navikao.
Na naš račun
No, vožnja u neudobnom kombiju bila je nova za njega, naviklog da se vozi u blindiranom, dva puta plaćenom i preplaćenom BMW-u. Sanaderovu nelagodu zbog neudobne vožnje zasigurno je povećavalo i krajnje odredište njegova puta. Jer sada to nije bila njegova obiteljska vila u Kozarčevoj, zgrada Vlade ili Središnjica HDZ-a. Ne, sada je nekada najmoćniji čovjek u zemlji bio na putu za Remetinec, zagrebački zatvor na kraju grada.
Vrata zatvora, koji će mu biti “dom” sljedećih pet mjeseci, zatvorila su se iza Sanadera tog dana u 21.50. Označivši tako i simbolično konačni pad čovjeka koji je godinama bio alfa i omega i Vlade i stranke i države. Raskoš privilegiranog života kakav je vodio i u kojem je svoje užitke, kako se sada tereti, obilno financirao novcem poreznih obveznika, Sanader je tog srpanjskog dana zamijenio skučenom ćelijom s oskudnim namještajem.
Nekada najmoćniji čovjek države, tada je postao najpoznatiji stanovnik Remetinca. I dok se on privikavao na uvjete života iza hrvatskih rešetaka, a njegov odvjetnički tim borio da ga izvuče na slobodu, u javnosti se nagađalo o Sanaderovu zdravlju. Nije bilo ozbiljnijeg medija u zemlji koji nije izvještavao o Sanaderovim zdravstvenim problemima, s posebnim naglaskom na stanje – njegove noge.
Jer noga, koju je ozlijedio tijekom tjelovježbe u austrijskom zatvoru, u krajnjem slučaju bila je i razlog što je hodao uz pomoć štake. A ta štaka, pak, pokazat će se koji mjesec kasnije, bila je dobar adut za izbjegavanje možda najveće Sanaderove javne sramote – lisica. Jer zbog štake nije mogao biti vezan lisicama kada su ga 28. listopada pravosudni policajci uveli u veliku sudnicu zagrebačkog Županijskog suda, gdje mu je trebalo početi prvo u nizu suđenja. Javnost tako nije imala satisfakciju vidjeti ulisičenog premijera, ali je vidjela jednog novog, gotovo neprepoznatljivog Sanadera – ostarjelog, omršavjelog, u ispranoj trenirci, kako zbunjeno objašnjava Ivanu Turudiću, predsjedniku sudskog vijeća, da je mislio da ga tog dana voze u bolnicu, a ne na sud.
Arogantan političar
Igrokaz, spin, manevar obrane – bili su samo neki od izraza kojima su mediji popratili to prvo Sanaderovo pojavljivanje u javnosti od uhićenja u Austriji u prosincu 2010. No, dojam zbunjenosti i nesnalaženja u situaciji u kojoj se zatekao, kakav je Sanader ostavio za prvog pojavljivanja u sudnici, uskoro je nestao. Jer već na sljedećem ročištu bio je to Sanader na kojega je javnost navikla – arogantan političar koji ne prihvaća realnost, ali i ne shvaća ili ne želi shvatiti ozbiljnost situacije u kojoj se našao.
Presiguran u svoju nepogrešivost, Sanader je u studenom 2011. sudskom vijeću, koje mu sudi zbog slučajeva Hypo i Ina - MOL, jednom od niza suđenja, koje će mediji titulirati “procesom desetljeća”, objašnjavao kako nije ratni profiter. Intonacijom glasa, koja ne trpi prigovora, objašnjavao je za što je on sve zaslužan u stvaranju Hrvatske. Već je tada bilo jasno da će sudnicu, koliko god ga sudsko vijeće u tome ograničavalo, pokušati iskoristiti kao svoj obračun s njima. A ti oni, njegovi su nekadašnji sljedbenici, ljudi koji su godinama bespogovorno izvršavali sve Sanaderove naredbe, da bi mu prvom prigodom ne samo okrenuli leđa već mu u njih zabili i nož.
Taj totalni rat svih protiv svih postao je još očitiji kada je u travnju ove godine krenulo suđenje za Fimi mediju, najveću korupcijsku aferu u Hrvatskoj. Jer dok je osupnuta javnost slušala o tome kako su državna poduzeća služila kao bankomati Sanaderu i njegovoj kamarili, pokušavajući si predočiti kolika je uistinu pustoš koju je stil vladavine bivšeg premijera ostavio u državi i državnoj blagajni, on sam slušao je iz usta dojučerašnjih sljedbenika samo jedno – Sanader je od nas to tražio.
Slušajući to, zasigurno je morao pomisliti da mu uz takve prijatelje neprijatelji nisu potrebni. Jer svi njegovi nekadašnji prijatelji – s izuzetkom Luke Bebića i Marija Zubovića, koji su svojom imovinom jamčili za njegov izlazak iz Remetinca – malo poslije Sanaderova uhićenja pohitali su pod skute Mladena Bajića. Glavni državni odvjetnik tako je postao svojevrsni ispovjednik ražalovanih HDZ-ovca koji su svojim “ispovijedima” u već legendarnoj uskočkoj sobici Bajiću dali dodatnu “municiju” za pucanje po Sanaderu. Ta “pucnjava” zasad se zaustavila na četiri optužnice i tri istrage, pretvorivši tako Sanadera u najčešćeg “gosta” zagrebačkoga Županijskog suda.
Sanader, na kraju svega osramoćen i osiromašen, bez enormnog osobnog i obiteljskog bogatstva koje mu je blokirano, čeka pravosudni završetak svoje osmogodišnje vladavine. A rezime tog pravosudnog završetka vjerojatno će biti tema sljedećeg Večernjakova rođendanskog broja...
Preuzeto sa www.vecernji.hr