Tijekom cijele karijere stalno nekamo trčim. Stalno nekamo putujem. Ako nisam u zraku, onda sam u autu, na moru, u autobusu ili u vlaku. Cijeli život nekamo putujem. I uvijek mi je nedostajalo da se probudim u petak ujutro i da nikamo ne putujem – govori Željko Bebek (75) koji je, kao i mnogo puta u životu, i u teškim okolnostima epidemije koje su ga udaljile od pozornice dugih godinu dana i prisilile da naposljetku baci svoje sidro, pronašao nešto pozitivno. Usprkos prisilnom odmoru, prije svega, zahvalan je na zbližavanju obitelji koja je trenutačno, silom neprilika, zatočena u četiri zida, no u tome beskrajno svi uživaju. O toj harmoniji bez ijedne izrečene riječi govori već letimičan pogled na zidove njihova doma u istočnom dijelu Zagreba, ukrašene divovskim obiteljskim fotografijama s kojih se smiješi sa suprugom Ružicom i djecom Katarinom i Zvonimirom, i tako u svakoj prostoriji. Za njih suprug i otac, za sve ostale on je legenda jugoslavenskog i hrvatskog rock’n’rolla, pjevač kultnog Bijelog dugmeta, danas samostalni umjetnik, koji ni nakon 50 godina duge i impresivne karijere ne pokazuje znakove posustajanja.
Koliko vam često misli lete prema počecima životnog i profesionalnog puta, prebirete li po uspomenama?
Dosadašnji život dijelim na ranu mladost, mladost i početak starije mladosti. I poprilično lagodno, jednostavno i s užitkom prolazim kroz godine bez obzira na brojne uspone i padove, što je imanentno svakome, pogotovo u šoubiznisu. Svaki svoj period života smatram odlično prošlim, u biti sam uvijek bolje prošao nego što sam se nadao, možda sam jedino malo sumnjao i strahovao kakav ću efekt izazvati sljedećim velikim korakom. Tri puta napustio sam posao da bih bio u Bijelom dugmetu, pa sam napustio Dugme da bih bio solist, pa sam u jednom trenutku mislio sasvim prestati raditi i napravio sam veliku pauzu. U ovom periodu osjećam se tako da ne mogu reći da žalim za ičim što se dogodilo. Najviše se bavim sadašnjošću, s perspektivom prema sutra. Gledanje unazad je nostalgija prema vremenima kad je čovjek bio mlad. Ali niti žalim niti mogu za tim posebno žaliti zato što sam i kao vrlo mlad i kasnije bio vrlo uspješan. Susreti s prošlošću su ponajviše vezani uz to kako moj Zvonimir istražuje po YouTubeu što mu je ćaća radio ‘74., što je snimao, gdje je pjevao, kako je putovao. Gledamo fotografije pa mu ja objašnjavam zašto negdje imam pramen, a negdje dugačku kosu kao on danas, koja je to turneja, pa mu ispričam kako mi se na koncertu Bijelog dugmeta dogodio potres koji je zatresao cijelu pozornicu. I onda rado pričam o dijelovima svoje prošlosti, ali ne kao neki primjer kako bi on trebao jer sam se od njihova rođenja držao onoga da djeca moraju sama birati, ali da imaju pravo na najveću moguću roditeljsku pomoć.
Dali ste im imena Katarina i Zvonimir, prema vašim pokojnim roditeljima. Kakva sjećanja nosite na njih?
I danas se sjećam svih lijepih trenutaka i emocija u komunikaciji s roditeljima, ali ja sam rođen u drugim vremenima, užasnim, groznim vremenima nakon Drugog svjetskog rata. Obiteljski smo imali u kući veliku traumu o kojoj nerado govorim pa neću ni ovaj put, ostat ću dosljedan, ali ću reći da sam zahvaljujući roditeljima ipak na određeni način osjećao da imam dobru zaštitu i da sam u prilici da mi se ispune neke želje koje ću ja u životu s ljubavlju osjećati i raditi i uspjeti kada je riječ o glazbi, nekoć i o sportu. Zahvaljujući roditeljima nikada me nije povukla ulica, premda sam živio u dijelu grada u kojem su svi moji vršnjaci praktički živjeli na ulici. Vrijeme je prolazilo, godine su curile i na koncu je ostao jedan fini odnos s roditeljima. Oboje su umrli 1996., u proljeće i jesen, ali su djeca, zahvaljujući razumijevanju moje Ružice i na moje veliko zadovoljstvo, dobila njihova imena i mislim da i oni podjednako uživaju u ljepoti svojih imena i više od toga jer baštine tradiciju obitelji Bebek.
Uredski posao za vas nikada nije bio opcija?
Bilo je nešto privremeno nakon povratka iz one vojske. Ukazala se prilika da se zaposlim u firmi gdje je u knjigovodstvu radila i moja mama, u uredu sam radio neke pravničke poslove jer sam tada već gotovo bio završio pravni fakultet i mogao sam ostati raditi kao pravnik u toj firmi. Usporedo, i mnogo važnije, ipak sam duboko u sebi mislio, premda si to nisam htio priznati, da je glazba moj put. Nakon godinu dana, otišao sam direktoru i rekao: “Dajem otkaz, ali nemojte to reći mojoj mami prije nego što pobjegnem s desetog kata da me ne bi sustigla jer će me jako ružiti”.
Koji trenutak smatrate početkom svoje glazbene karijere?
Vrlo često skromno slavim neke godišnjice koje počinju s odbrojavanjem 1974. godine. To je vrijeme kada je rođeno i uspjelo Bijelo dugme. Tada doista počinje moja profesionalna karijera, ali da bih došao do toga, silne sam godine i prije bio profesionalac, iako nisam mogao zaraditi da si kupim neki auto, ali sam imao dovoljno novca da počastim društvo u kavani, da si kupim gitaru, da odem na ljetovanje i da se mogu obući, ali vrlo nategnuto. Bio je to poluprofesionalizam odnosno poluamaterizam. U obračunu tih godina izabrao sam da je pravi početak bilo Bijelo dugme jer otad više nisam mogao biti povezan s bilo kakvim drugim poslom, ni s obitelji ni s društvom. To je bilo samo to.
Stoji li teza da je do pojave Bijelog dugmeta 1974., unatoč autorskim albumima Drage Mlinarca i Grupe 220, Josipe Lisac, Timea, Korni grupe i Indexa – rock bio više podvrsta zabavne glazbe nego zaseban žanr? Je li tek s pojavom Bijelog dugmeta rock na ovim prostorima stekao legitimaciju samostalnog?
Slažem se s tom konstatacijom. Dodao bih samo da su šezdesete bile godine velikih promjena u glazbi u svijetu, pa tako i u Jugoslaviji. Premda smo živjeli iza željezne zavjese i običaji su bili drukčiji. U Jugoslaviji se uglavnom slušao narodnjak, prvenstveno tamburica, zatim klape, sevdalinke, tradicionalne pjesme, slovenske popevke... I tako je bilo nekih glazbica sve dok iz svijeta nije došla neka nova vrsta glazbe, koja je u prvo vrijeme kod nas bila prepjevavana, prepisivana i tako kopirana, ne mislim o tome u negativnom kontekstu. No, neka autentična pojava u rock’n’rollu ovih prostora se s godinama pomalo događala, ali se formirala tek pojavom i odrastanjem Bijelog dugmeta. Sve što se u rock’n’rollu moglo ozbiljno dogoditi i prerasti u poseban žanr zajedno s ozbiljnom popularnošću, povećavanjem pozornica i prostora za koncerte, to je sve višestruko poraslo pojavom našeg sastava. Sve prije nas bilo je u povojima. Bilo je to doba zabavne glazbe i festivala, a rušenje tog sustava počinje s Bijelim dugmetom.
Je li vas vrijeđala kovanica “pastirski rock” koju je u jednom osvrtu na Bijelo dugme iskovao glazbeni kritičar Dražen Vrdoljak?
Na početku nisam baš dobro razumio intenciju, s obzirom na to da je rock’n’roll potekao iz countryja, tamo u Americi gdje su kauboji čuvali krave i ovce. Kod nas su to radili pastiri, pa je pastirski rock trebao biti rock čuvara ovaca, ali rock’n’roll je dobio takav status da mi je to bilo nerazumljivo i smiješno, pokoj Draženovoj duši, i nikada ga čak nisam ni pitao da mi to pojasni. Znam dobro kakav je repertoar Dugmeta i znam da smo mi u bendu bili sposobni u rock’n’roll pretvoriti sve ideje koje nam padnu na pamet, bilo da se radi o pjesmi “Hop-cup”, “Selma”, “Sanjao sam noćas da te nema” ili “Ne spavaj, mala moja, muzika dok svira”. Pa mene je netko od kolega glazbenika nazvao “kameleonom rock’n’rolla”, rekavši: “To je jedini pjevač kojem možeš dati jelovnik, a on će napraviti hit”. Ne znam zašto je taj nespretni izraz o pastirima bio upotrijebljen. Na kraju krajeva, mi smo uspostavili svoj glazbeni izričaj nastao na rock’n’rollu i sve što se iza nas događalo u ovom društvu sve je potjecalo iz urbanih sredina, a nisam čuo da Parni valjak ili Leb i sol sviraju pastirski rock.
Ne možete osporiti da je Bregović koketirao s narodnjacima.
Pa svi su koketirali, Bata Kovač koketirao je u Korni grupi, u konačnici, rock’n’roll je koketirao s countryjem. To mu je izvorište, to koketiranje ne smije imati ružnu konotaciju.
Popularni kao Beatlesi, a razuzdani kao Stonesi, kako ste se nosili sa slavom, naslovnicama, koncertima, životom na kotačima, vojskama žena koje su vrištale ispred dvorana i hotela u kojima ste odsjedali?
Moram reći da mi je uvijek godilo kada bi netko pretpostavio da mi živimo razuzdano i jako volimo, kao Stonesi, razbijati hotelske sobe. Međutim, ja sam toliko dobroćudno i dječački naivno uživao u tome što mi se dogodilo, nakon silnih godina truda koji sam uložio da makar jednu moju pjesmu netko zavoli, da je snimim na neku singl-ploču i da je mogu staviti na zid i reći: Evo, zbog ovoga sam živio. Moji su snovi kroz cijelu moju karijeru ostali upravo takvi, da dođe neka pjesma i da je ljudi vole. I kako sam ja to mogao postati razuzdan kao Stonesi? Pa mi nismo zarađivali tolike pare. Autor je zarađivao.
Mislite na Bregovića?
Pa da. Mislim na autore svih bendova, oni su uvijek imali pet puta više nego ostali u bendu. Ako je razuzdano to što sam u nekoj sobi u hotelu Dubrovnik u Zagrebu imao neko društvo, što smo pojeli šampite kupljene kod nekog albanskog slastičara i pritom popili bocu Jack Daniels’a te bili s curama zagrljeni, onda jesam, bio sam razuzdan, ali ipak me kroz život prate ljepši komentari i doživljaji ljudi jer sam zapravo ostao zauvijek dječak u rock’n’rollu.
U doba kada nisu postojali stilisti, tko je osmislio vaše štikle, šljokice, saten?
Prije svega, to je bio eho svega onoga što se u rock’n’rollu događalo u svijetu i kako smo mi sve to pratili iz medija. Kada smo prvi put snimali u Londonu, otišli smo se tamo i obući. Zašto bih se oblačio u Varteksu gdje moj ćaća kupuje odijela? Ja sam se oblačio tamo gdje je to radio netko od mojih idola, ne znam, Joe Cocker, i tako sam otišao u londonski dućan koji se zvao “Taylor for the Stars” (Krojač za zvijezde, nap.a.), gdje je neki čovjek šivao što poželite. I sjećam se ko sad, kad sam se prvi put u Londonu oblačio, bio sam tako dječački zanesen idejom da sam već tada velika zvijezda. Realno, to i jesam bio, ali nije to do mene dopiralo. Do mene je dopirao samo veliki užitak što se doista dogodilo ono o čemu sam godinama, čak i desetljećima maštao. I kad sam vidio tog “Krojača za zvijezde”, pomislio sam da je to za mene. I ušao sam unutra i pitao što imaju za prodati. Bilo je već gotovih stvari koje sam kupio i vidio te cipele s visokom petom, a bila je to i divna prilika da ipak porastem desetak centimetara. Zaista sam se ugodno u tome osjećao i život mi je bio ugodan na visokim petama. Žao mi je što su se u Hrvatskoj uglavili trendovi. Ako si u trendu, to znači da si svoju prošlogodišnju obuću i odjeću bacio. I jako mi je žao što se i danas jedino u Londonu mogu kupiti šimi cipele i cipele na visoku petu i šljokičaste jakne. Da ti kad iziđeš na pozornicu svi kažu – vauuu! Mislim da bi me izbacili s Dore kada bih došao obučen kako je meni ćeif, jer tamo se zna tko taj trend oblačenja, frizure i šminke drži, bez toga ne možeš na pozornicu, a to što ti pjevaš, ajde, nema veze. Ipak, rock’n’roll priznaje samo ovo: mi kreiramo svoju pozornicu, apsolutno, od toga što smo obukli do toga imamo li kapu, šešir, rukavice, željeznu narukvicu, remen, koje nam je boje gitara, kakav ton imamo na bini i u publici, kako smo osvijetljeni, tko nas fotografira... Sve mi radimo. I to je naša kreacija.
Jeste li u nekom trenutku poletjeli kada je riječ o vlastitoj važnosti ili ste bili čvrsto na tlu?
Volio bih kada bih sada mogao reći nešto u prilog tome da sam bio divan i krasan, ali naravno da sam iskakao iz tračnica. Vozio sam auto uvijek otključanih vrata, i unutra držao bočice pića i limenke coca-cole. Mogao je svatko ući i odvesti se.
Zašto niste zaključavali vrata?
To je tako u rock’n’rollu, to je ta komocija, sloboda, što ima veze. Vozio sam bubu, a prije toga Citroën 21 Pallas, odličan francuski auto. I fakat sam znao jako poletjeti i to me nekako uvlačilo u društva u kojima su htjeli obično biti oni kojima se ne spava, kojima se luta, skita, pije, zabavlja. Dane i noći mogao sam provesti po kafićima, ovisno o tome gdje se kakva glazba svira. Tamo gdje piči rock’n’roll cijelu noć, tamo sam cijelu noć. Čak se znalo dogoditi da imam snimanja i da sam svjestan toga da neću moći dobro otpjevati jer pet dana nisam spavao i pet sam dana pio. Bio sam siguran da nisam alkoholičar, ali i da sam hedonist do besvijesti. I onda bi to snimanje bilo odgođeno za neku priliku kad mi se grlo oporavi.
Na vrhuncu slave mnogi su glazbenici posegnuli za drogom. Jeste li i vi bili u iskušenju?
S drogom sam se susreo kada se mojem društvu “dogodila droga”. Dakle, nisam ja sreo drogu, nego je droga bila tu negdje okolo, i to je bilo prvi put da je nešto upropastilo moj dječački san. U trenutku kada sam mislio da uspijevamo, kada smo dobili priliku da cijelo ljeto sviramo u Italiji, u Napulju, na nekom “strašnom” mjestu gdje dolaze američki vojnici, dogodilo se to da ja taj ambijent nisam mogao podnijeti. Jednostavno sam pokupio svoju gitaru i pojačalo, svoj koferić i otišao kući u Sarajevo. To je bio prvi raspad benda koji je otišao u Italiju zajedno, negdje 1969. ili 1970. godine. Sve je bilo dobro dok se to društvo nije toliko osnažilo da način zabave više nije bio popiti votku ili viski, zagrliti curu i nekamo otići u mrak ili u more, nego su se dogodile ružne slike koje ja nisam volio. Koliko god ja sada izgledao prepotentno, možda i povrijedio one koji misle da kod rokera sve to ide, na žalost, ja ne spadam među njih, više sam bio poklonik emocija, ljubavi i toliko alkohola koliko može izazvati suzu ili zagrljaj, koji te može inspirirati da na pozornici činiš nešto što vjeruješ da je lijepo. Na radost onih koji me godinama prate, bio sam i ostao čistunac.
Je li se Bijelim dugmetom ikada bavila politika? Jeste li bili na meti tajnih službi ili predmetom rasprava u centralnim komitetima zbog utjecaja na omladinu? Je li bilo toga?
Sigurno jest, raznih istraživanja, raznih procjena. U novinama se znalo raspravljati o Bijelom dugmetu kao o sociološkom fenomenu. Sigurno da smo se na neki način ponašali u suprotnosti s ponašanjem koje su određivala tadašnja pravila. Mi smo publici pružali užitak identičan onome kakav su imali njihovi vršnjaci sa Zapada, bili smo uvoz glazbene kulture. Ponekad sam dobivao poneku informaciju o tome, nešto je saznao Goran, nešto je došlo preko društva, da država i Partija nisu zadovoljni premda ne mogu reći da smo mi loši. Mi smo odlični i krasni, ali ne pokazujemo volju da razumijemo način odgoja omladine do koje je Titu jako stalo. Omladinu je obožavao i onda je to isprobao na nama kad nas je gurnuo u HNK da mu sviramo za Novu godinu i to je bilo jedno ružno i žalosno iskustvo jer su nas natjerali na to kako bi Tito vidio tko mu to zabavlja omladinu. I onda on nakon prve pjesme pobjegne, a mi nakon druge pjesme dobijemo znak da siđemo s bine i ide Ero s onoga svijeta. A pritom, bio sam svjestan da je naša pojava i pojava tog pokreta vrlo pozitivna pojava u društvu, mijenjali smo iz temelja stare navike. Ipak, mi smo morali biti svjesni da u društvu iza željezne zavjese postoje one pore društva u kojima se o svemu razmišlja i raspravlja. I kada se pojavi bend koji izađe na naslovnici Borbe i Politike, tada najvažnijih partijskih listova, onda se ovi zapitaju: Stani malo, pa ovi su u stanju okrenuti cijelu državu! A mene politika i država uopće nisu zanimale, nego ljepota, ljubav, poetična predavanja koja izlaze iz mojih pjesama, i da živim bolje, lagodno. Politika nije bila presudna za našu karijeru, ali smo u jednom trenutku nakon američke turneje 1976. odjednom završili na radnoj akciji na Kozari. Što ćemo mi tu? I onda dođe neki znak: Joj, pokažite omladini da ste vi kao i oni i onda nemamo brige. Mi smo u startu pokazali da smo onima koji se nečega boje bili opasni, a one koji su voljeli ono što predstavljamo kao glazbenici, njih smo obradovali kao najljepša stvar koja se mogla dogoditi: taj pokret i mi u njemu. Poslije nas pokret se proširio, ne samo u glazbi nego i u slikarstvu i u pjesništvu. Pojavljuju se nove snage s drukčijim stilom. Više nisu pisali pjesme tipa “Tito na bijelom konju”.
A obrnuto, je li se Bijelo dugme bavilo politikom? Prema nekim tumačenjima, kao jedan od razloga zašto ste napustili grupu 1984. spominje se da vam je zasmetala politizacija glazbe. Je li istina da su nesuglasice počele zbog pjesme “Kosovska” koju je Bregović napisao na albanskom jeziku?
Nesuglasice su počele godinu prije, u vrijeme kada je Goran već uvelike odvojen od baze benda, zapravo kada više i nije bio u bendu, već nas je smatrao sastavom koji za njega radi. Kao čovjek koji voli glazbu i svoj bend, strahovao sam da se ne ponovi situacija kada je politika već 1976. ušla da napravi dar-mar Bijelom dugmetu. Počelo mi je smetati što je Goran počeo forsirati to da rock’n’roll mora pljuvati po nečemu i nisam shvatio zašto nam je trebala pjesma na albanskom. Nisam bio ni protiv te pjesme ni protiv albanskog, ali nisam znao zašto Bijelom dugmetu to treba. Živjeli smo u svijetu u kojem je taj potez mogao sličiti na umjetničku slobodu, a istovremeno je mogao značiti i ovo – ako je već ravnopravnost, onda možemo pjevati i na albanskom. To me zapravo učinilo neraspoloženim i tada sam počeo razmišljati što to meni treba, meni koji sam htio pjevati “Selmu”, “Sanjao sam noćas da te nema” ili “Ne spavaj, mala moja”, pa sad odjednom pjevam pjesmu koja ima drukčiju konotaciju. I osim što je moram naučiti i što mi je bilo jako teško pjevati na albanskom, moram time prenijeti i neku poruku, koja će dobiti odgovor u neko iduće vrijeme. Odgovor je došao već nakon dva mjeseca. Zauzeo sam oštar stav i rekao Goranu: Idemo u novi projekt, O. K., ali ovakve poteze više neću tolerirati. Bude li toga, izići ću iz benda. I onda je došao projekt s pjesmama koje nisam mogao svariti, poput “Lipe cvatu” sa stihom “Ravna ti je Jugoslavija”, posebno što je u političkom smislu na ovim prostorima došlo do jako ozbiljnih previranja. Nikada se prije u povijesti nije dogodilo da se iz socijalizma ide u kapitalizam. U to vrijeme počeo se polako nazirati i dolazak svojevrsne kataklizme, pri čemu nisam želio određivati stranu, ni jednom riječju, ni jednom pjesmom, a pogotovo nisam želio biti u funkciji nekog sustava kojem nikada nisam pripadao. Taj status nisam želio mijenjati i zato je došlo do narušavanja odnosa u bendu i rasprave koja je završila kako je završila.
Jeste li imali dvojbe oko uspjeha samostalne karijere?
Kada sam krenuo sam, figurativno sam sjeo u prvu klupu jer sam morao učiti neke stvari iznova. Postojao je u meni strah kako će se ljudi ponijeti prema svojim idolima, strah jer sam izgubio 50 posto ljudi koji vjeruju u firmu Bijelo dugme, strah da će oni slušati nekoga tko tamo dođe na moje mjesto, ali ipak je ostalo još 50 posto ljudi koji će reći: Hajde da vidimo dokle je Bebek dogurao. Bio sam svjestan da ulazim u novo vrijeme u kojem ne znam što mi nosi dan, ali stvari su se i dalje pristojno razvijale, da sam mogao živjeti uz neku neveliku ušteđevinu. Naglašavam, neveliku, jer fanovi uvijek kažu: Uh, koliko si ti para zaradio s Dugmetom! Nije da nisam, ali nikad toliko. Prvi put kada mi je ozbiljno uspjelo startati sa solo karijerom 1989., tek tada sam uspio otići u trgovinu i kupiti novi auto, BMW. Ali najslađa je druga stvar: što sam prvi put dobio poziv američkog menadžera da dođem kao solist nastupati u SAD, poslije i u Australiju, što Bijelo dugme nikada nije moglo dohvatiti. Premda sam se na trenutke pitao hoću li promijeniti posao ili ipak ići dalje, opet se isplatila upornost i maštanje o tome da se neki snovi još nisu ispunili i da još imam vremena.
Godi li vam što će se velika većina fanova složiti da boljeg pjevača od vas Bijelog dugme ipak nije imalo?
To mi jako godi, s obzirom na to da i sam smatram da smo u tih deset godina zajedno napravili i predstavili zaista veliku stvar. S druge strane, uvjeren sam da smo mogli i puno više, ali je politika benda nastavila biti pogrešna i zbog toga su oni otišli na jednu stranu, a ja na drugu. I sad mogu reći da je Goran i bez Dugmeta napravio velikih i lijepih stvari. Ne znam koliko on u tome uživa i koliko je sretan i ne znam je li dosegnuo sreću rock-gitarista. Vjerojatno je uživao u svom autorskom radu, no zaista je napravio čudnu transformaciju od rock-zvijezde koja je djelovala da živi za svoje snove do bogatog čovjeka koji povlači odlične poslovne poteze i nastupa diljem svijeta, što pozdravljam.
Dakle, Bregovićevu transformaciju od balkanske do globalne glazbene zvijezde usprkos svemu pratili ste s odobravanjem?
Kompletan njegov opus je za svaku pohvalu. Ono što smo radili zajedno, radili smo odlično, kad smo se razišli, on je i dalje radio odlično, ali ni mene nije dopalo manje od toga. Danas nismo, na žalost, u nekom kontaktu. Razmišljao sam debelo i o onom velikom iskoraku 2005. u Maksimiru kada se Dugme nakratko okupilo i kada sam obnovio suradnju koja je bila ispunjenje želja svima onima koji su ostali uskraćeni za mene u Dugmetu još od 1984. godine. Tada, na stadionu u Maksimiru gdje smo istrčali opet zajedno, činilo mi se da smo napravili neku malu platformu za buduće druženje u slobodno vrijeme, bez njegove i moje želje da bilo što obnovimo i još jednom glazbeno idemo zajedno. Žao mi je što se to nije dogodilo pa i danas gledam na to kao na nešto što je propušteno jako davno, ali je sada za sve to kasno.
Je li vam žao što se iza Dugmeta već 30 godina vuku loši međuljudski odnosi?
Prije nekoliko godina pisalo se i o fizičkom obračunu Tife i Alena u Budvi. Bijelo dugme je za mene prestalo postojati 1984. Sve ostalo što je radila ekipa ljudi koja je nosila ime Bijelo dugme uopće me ne zanima, osim što se tijekom nekih intervjua prisjetim tih deset godina i glavnog čovjeka koji je zajedno sa mnom kreirao Bijelo dugme i ostao jako važan na glazbenoj sceni na ovim prostorima, Gorana.
Na životnom putu snašlo vas je i izbjeglištvo. Jeste li imali problema s prilagodbom u drugoj zemlji i kako vas je Hrvatska prihvatila?
Na pozornici sam uvijek na isti način prihvaćen, a Hrvatska nije bila moja nova domovina. Moja karijera počela je i danas traje u Hrvatskoj, gdje sam 1973. potpisao svoj prvi pravi profesionalni diskografski ugovor. Moji najveći koncerti su također bili u Zagrebu, a moj rad svih ovih godina odvijao se upravo ovdje i trajat će do kraja moje karijere.
U pjesmi “Blues za moju bivšu dragu” stihovi kažu: “Nikad se neću vratit’ u svoj rodni grad, tamo me ne čeka nitko, i već odavno su izblijedila sva lica”. Patite li ponekad za predratnim Sarajevom, za svojom rajom?
Dušu grada, naravno, čine ljudi koji su se razasuli na sve strane svijeta. U Sarajevo ne odlazim baš često, ali godišnje sigurno jednom ili dvaput, s obitelji. Tamo imam prijatelje, i to mlađe, jer nisam siguran da su moji vršnjaci voljni za druženje, a ja ne spadam među one koje su godine zgazile. Ali užitak je, naravno, doći u Sarajevo i proći gradom, kvartovima gdje sam odrastao, zaljubljivao se, imao prve nastupe s bendovima i prije Kodeksa i Bijelog dugmeta. Ne mogu reći da patim za predratnim vremenima. Jer ako bih patio, onda bih uzeo kofer i otišao živjeti u Sarajevo. Mnogi koji su prisilno raseljeni iz cijele BiH, više se neće vratiti, a družeći se s njima u inozemstvu bome sam shvatio da im se i ne vraća. Svi pričaju o Sarajevu i kako nam je bilo lijepo, ali nisam čuo da je netko iz Švedske, Australije, Švicarske ili Amerike rekao: Ma dosta mi je svega, idem ja natrag u svoje Sarajevo. Ljudi su otišli, snašli se, žive i rade, a za povratkom u Sarajevo pate samo oni koji su doživjeli velike tragedije. Oni bi se rado vratili, ali ni Sarajevo ne pokazuje neku veliku želju za povratkom onih koji su otišli. To je sada novi grad koji ima svoj ritam života. S distance, ne gledam na to nimalo nostalgično. K tome, putnik sam, naučio sam putovati po cijelom svijetu i podjednako uživam kad odem u New York, Ljubljanu ili u Sarajevo.
Međutim, tijekom i nakon rata pucala su dugogodišnja prijateljstva. Neki su utočište potražili u Zagrebu, a neki, poput Nele Karajlića i Gorana Bregovića, u Beogradu. Jeste li im zamjerili?
Posljedica rata uvijek je masovno napuštanje i ono se permanentno odvija u cijelom svijetu. Tako se u tom trenutku kataklizme koja je zadesila Sarajevo dogodilo i to da je posljedica bila i raseljavanje. Ne želim dijeliti lekcije ili savjete ljudima. Ja sam u nekom trenutku shvatio da je došlo vrijeme za moje neko novo drugo mjesto, a s izbjegličkim kartonom na izbor sam imao München, Stuttgart, Stockholm, Göteborg, SAD. No, smatrao sam da je prirodno da dođem u Hrvatsku, gdje ću govoriti materinskim jezikom, gdje će me svi razumjeti kada pjevam.
No, karijera je uzimala danak u privatnom životu, pa iza sebe imate i dva propala braka. Bitanga i princeza par – ne ide to? Svaka karijera proizvede neku žrtvu. Je li krivac onaj što je napravio karijeru i zbog toga puca brak ili su krivi oboje?
Ako brak strada, onda nije bilo nečega dovoljno čvrstog i jakog. Meni se to dva puta dogodilo i o tome otvoreno govorim, ali ne često jer su to koraci kroz život koji su bili i prošli. Bio sam mlad, pa sam bio manje mlad, pa sam sad još manje mlad. U prvom braku mi se rodila najstarija kći Silvija i mi smo uvijek nastojali biti bliski i naš je odnos danas odnos dvoje odraslih ljudi u zrelim godinama, pa sam i trostruki djed s njezine strane. Iz drugog braka, koji se također nije održao, imam kćer Biancu, koja također ima kćer, pa imam i četvero unuka. A onda sam sreo Ružicu. Tada mi se dogodila, kako narod kaže, treća sreća, da sam sreo osobu kojoj je moja karijera godila ili, drukčije rečeno, kojoj je najmanje smetala, tako da je ona znatno pridonijela našoj zajednici i tome da moja karijera ide velikim koracima naprijed.
Poštujući vašu želju da ne razgovaramo o politici, možete li barem reći jeste li zadovoljni smjerom kojim ide Hrvatska?
Zapravo jesam, ali ne vjerujem u obećanja ljudi koji vode Hrvatsku. Hrvatska je predivna zemlja i ima sjajne resurse i može samostalno živjeti. Ali moramo biti svjesni da je Hrvatska svojom samostalnošću ušla u društveni sistem koji nikada nije imala i da smo mi zapravo na udaru divljeg kapitalizma koji nosi posljedice koje svi osjećamo zbog tih promjena, pa se iznenadimo kad saznamo da se zatvaraju šećerane i željezare, a sve je to posljedica divljeg kapitalizma. Na žalost, mislim da Zapad igra za Hrvatsku vrlo lošu ulogu, EU s jedne strane ne pomaže Hrvatskoj ni u čemu onoliko koliko bi trebala, a sprečava Hrvatsku da sama napravi ono što bi lako mogla napraviti. Možda je to malo staromodno, no smatram da je vrlo teško da mlade države s malim brojem stanovnika budu u EU u “bratstvu i jedinstvu” s velikim i znatno razvijenijim kapitalističkim zemljama. Kako mogu biti zajedno, kao brat i sestra, Hrvatska i Njemačka ili Hrvatska i Švedska?
Želite li reći da bismo trebali voditi suverenističku politiku?
Apsolutno. I da bi se Hrvatska morala razvijati transparentno i jasno vidljivo donositi takve mjere koje odmah donose promjene. Ako moramo sačuvati proizvodnju mandarina u dolini Neretve, ne možemo prihvatiti da ih nećemo prodati kupcu koji želi kupiti cijelu desetogodišnju proizvodnju samo zato što to nije u interesu EU, a ona neće kupiti te mandarine. Hrvatskoj trebaju strukturne promjene da napokon počne biti suverena i na svojim nogama. Da, postoji i problem korupcije, ali to nije ekskluzivno pravo Hrvatske. Protiv korupcije se mogu boriti samo jako bogate zemlje, ali još je veći problem kada dođu svjetski trgovački lanci i unište nam na primjer svinjogojstvo. Ne sjećam se kada sam iz nekog od tih lanaca donio kući ribu na kojoj piše da je svježa.
U 76. godini mirovina vam ne pada na pamet i jedva čekate da opet istrčite na pozornicu. Hoćete li, poput Micka Jaggera, pjevati, da se malo našalimo, dok vas ne iznesu s pozornice?
Nekad davno, na početku karijere, Goran je napisao jednu pjesmu “I kad prođe sve, pjevat ću i tad”... (Željko je na trenutak zastao, a oči su mu se napunile suzama)... Ne brinite se, to su suze radosnice. Ja sam u 70-im godinama doživio da moj sin poželi svirati i sada gledam kako krupnim koracima ulazi u svijet gitarista. U posljednje vrijeme puno snimamo, nastaje novi CD, i sada znam da će ubuduće glazba s moje pozornice biti još ljepša i bogatija. On je “rifrešao” – je l’ se tako kaže? – ono što je u meni postojalo uvijek, a što sam s godinama ponekad znao zaboraviti. U novom videospotu naći će se fragmenti kratkih filmova, brojni intimni trenuci koje sam kamerom bilježio posljednjih 20 godina otkako je krenuo taj prekrasni zanos s Ružicom. Imam ih oko 300: snimao sam Ružicu kad smo se upoznali, snimao sam djecu u rodilištu i kad su došli kući i svaki korak njihova odrastanja. Pripadam među one koji jako uživaju u životu, ali nemate to često kome prepričavati, a nemam povjerenja u opciju da hodam okolo i pričam svakom u kavani. I zato u ovim godinama vrlo rado sam sebi pustim te filmove, kliknem i gledam neke od tih detalja sretnih godina koje su iza nas. Pa pogledajte, uostalom, zidove našeg doma. Ljudi na zid jako vole staviti skupe umjetničke slike pa ukrase stanove kao galerije vrijednih majstora, a ja sam se okružio ljudima koje volim. Moj je život posebna umjetnost.