Rijetki ljudi su ostavili trag na domaću glazbu kao što je to učinio pokojni Dorđe Novković. Proljetos se navršilo 17 godina od odlaska velikog autora i čovjeka na čijem radu su izgrađeni temelji hrvatske glazbene scene, a koji bi danas proslavio 81. rođendan. Tim povodom Borisa se prisjećamo prošlogodišnjim tekstom kojeg u nastavku prenosimo u cjelosti:
Dragi čitatelji, ovo je jedan tužan tekst. Naime, već je i samo prisjećanje na velikog glazbenika i skladatelja, zbog činjenice da ga više nema na ovom svijetu, tužno. No, dodatno u meni izaziva grč i činjenica da je i dobar dio sugovornika koji su o njemu govorili, već odletio među oblake. Teško. Tužno. Ali, upravo ovakvim tekstovima u Ekranu pokušavamo ih oteti zaboravu i posvijestiti si da su među nama živjeli veliki talenti, vrijedni autori koji su nam glazbom i tekstovima uljepšavali dane na Zemlji. A i ostavili nam pjesme zauvijek.
"Ne postoji ono što ljudi govore, šta ja znam, inspiracija tijekom nekih šetnji i tako, ja to ne prihvaćam. Mislim da je skladatelj čovjek u svom svijetu, on može biti u jednoj sobi i unutar te male sobe i unutar tog malog prostora, on izlazi u svoj svijet."
Tako je govorio najuspješniji i, ako želite, najproduktivniji skladatelj zabavne glazbe u Hrvatskoj, pa i šire, autor nekoliko tisuća pjesama od kojih su mnoge zaživjele kao vječni hitovi. Glazbenik i dirigent, ali prije svega skladatelj, Đorđe Novković, proslavio bi drugog dana rujna osamdeset i prvi rođendan. Umjesto proslave, a budući da slavljenika ne možemo vidjeti još od 2007., u Ekranu ćemo se posvetiti njegovu liku i djelu. A među djelima najpoznatije su pjesme pisane za Mišu Kovača, pa grupu Pro Arte, Srebrna krila, Nedu Ukraden, Gabi Novak, Kemala Montena, Daniela, Severinu, Tomislava Ivčića, Tonija Cetinskog i mnoge druge. Opustite se i, analizirajući sve što su u dokumentarnom filmu Glazbenog saveza Unison koji sam radio rekli i on sam i njegovi suradnici, uronite u svijet jednog od glazbenih genijalaca koji je, izravno ili neizravno, ozbiljno utjecao na mnoge mlađe skladatelje ovih prostora.
Naime, mali je Đorđe već kao dijete u rodnom Sarajevu svirao klavir u muzičkoj školi. Diplomirao je dirigiranje, ali i odlučio uhvatiti glazbeni, a i općenito umjetnički val koji preplavljuje rodni grad. Godine 1967. osniva grupu Pro Arte.
"To je bio jedan krasan period te, kako su zvali, sarajevske pop rock škole u koju pripadaju mnogi danas afirmirani umjetnici. Imao sam sreću da ja budem s njima, da živim u tom vremenu. Bilo je to vrijeme entuzijazma, rekao bih, jedno vrijeme gdje su vrata studija svih glazbenih institucija nama bila širom otvorena. Mi smo mogli unutra ulaziti, čak i angažirati sarajevski Filharmonijski orkestar, gdje smo pisali aranžmane, dodatne aranžmane na matrice koje smo radili, gdje su ljudi jednostavno dolazili i svirali", prisjetio se Đorđe.
"Ja moram reći da smo se mi družili od najranijih dana moje karijere kao amatera, tada gimnazijalke, a njegovih prvih koraka na Radio Sarajevu kao urednika. Dakle mi se znamo iz tog najranijeg razdoblja, koncem 60-ih i početka 70-ih godina u Sarajevu", priča Neda Ukraden.
"Bio sam osmi osnovne kad su me iz škole u Banja Luci poslali na emisiju 'Čarobna pošiljka', TV Sarajevo. Tada je Đorđe Novković bio glazbeni urednik te emisije i tada smo se prvi put uopće upoznali", prisjeća se Zrinko Tutić.
I oni koji zbog godina nisu mogli čuti grupu Pro Arte s pjevačem Vladimirom Savčićem Čobijem, sigurno su bar jedanputa čuli mnogima pomalo banalan tekst velikog Novkovićevog hita:
"Tike tike tačke nema više vračke
Tike tike tačke nema više vračke
Tike tike tačke nema više vračke
Jer kog vrati mora da plati
Mora da plati sve."
Od onih koje su u publici zaživjele sve do ovih dana možda su najpoznatije pjesme grupe Pro Arte još i hitovi "Lola" i "Tužna su zelena polja":
"Tužna su zelena polja gdje smo se voljeli mi
I sad tužno plačem za njima
Moja jedina gdje si ti."