Još jedna potpuno pogrešna vijest u medijima posljednjih dana bila je ona “Bregović se nije miješao u njihov sukob”.
Vraga nije, Goran se umiješao odmah, iznenađen pubertetskim ispadom ljudi koji bi u ovim godinama života trebali biti ozbiljni, i po kratkom postupku naredio da više nema službenih izjava o nemilom događaju koji je javnost zavio u crno s pitanjem (opet) “raspada li se Bijelo dugme”. Naravno da ne. Pa, ako ste primijetili, nakon nemilog incidenta Alen Islamović – autor navodnog nokauta Tifi – izjavio je: “Cijela je priča šuplja i smiješna”. I menadžer Adis Gojak, koji već nekoliko godina organizacijski vodi priču vezanu za proslavu 40. godišnjice osnutka Bijelog dugmeta (1974.), rekao je “da nije bilo nikakve tučnjave i da su kasnije svi bili na piću”.
Naravno da problema nema kad je pred njima još barem desetak velikih koncerata po svijetu i ozbiljnih zarada. Da se ovo kojim slučajem dogodilo prije, kad je Bregović bio mlad, u startu bi zamijenio sve remetilačke faktore – kako je to učinio 1984. sa Željkom Bebekom i u Dugme doveo Tifu. Jer, nemojmo se lagati, Goran je mama, tata, glavni psihijatar i kustos grupe/projekta kojim je od 1974. do danas, kad mu je objavljen odličan samostalni album “Tri pisma iz Sarajeva”, ostao rijetko dosljedan autor koji je raznim folklorima s brdovitog i nizinskog Balkana napravio svjetsku karijeru i “pravi se važan” po svijetu sa svime onime čega se sami sramimo – svojih korijena.
Otkad je 1983. na Jugotonovoj videokaseti “Uspavanka za Radmilu M.” prvi put javno potvrdio da u nekoliko stotina kilometara vožnje s koncerta na koncert u kombiju članovi grupe međusobno nisu progovorili ni riječi, bilo je jasno da postoje problemi. Isti međuljudski problemi ponovili su se nakon 2005. i tri povratnička stadionska koncerta Bijelog dugmeta, s golemom zaradom, kad su Bebek, Tifa i Alen Islamović opet (kratkotrajno) okrenuli leđa šefu i krenuli na vlastitu turneju po klubovima svijeta, ali naravno s Bregovićevim pjesmama Dugmeta na repertoaru. Isto se dogodilo i 2014. kad je Željko Bebek neslužbeno rekao da ne izlazi iz kuće s Bijelim dugmetom bez 300.000 eura na bankovnom računu, a Bregović mi u intervjuu još godinu dana prije slavljeničke turneje najavljivao da će ih pratiti Orkestar za svadbe i sprovode, a ne električno Dugme. Što je, gledajući u retrospektivi, bila bolja (i, vidi vraga, vraški dosljedna) odluka, jer je zadnjih godina napokon spojio svoje stare pjesme s radikalnim etnozvukom koji samostalno promovira od devedesetih naovamo.
Jer, budimo realni, kad sam 2015. bio s Bregovićem Sv. Petru Čvrstecu kod Križevaca, selu njegova oca, i pisao intervju za Večernji list, i Alen Islamović i Tifa opet su bili dio priče što su i danas. Što je najbolje, nemojte se začuditi kad za proslavu 45. godišnjice osnutka Dugmeta 2019. ponovno ugledate na istoj pozornici Gorana, Bebeka, Tifu i Islamovića. Jer, na pitanje Adisa Gojaka “bi li imao nešto protiv da se iduće godine priključi i Bebek”, Bregović je pragmatično odgovorio: “Naravno da ne bih”. Ne zaboravimo, za razliku od drugih, Bregović nikada nije javno rekao ništa protiv tri svoja “glasa”, pa ni protiv Bebeka. Jer je, kako sam već napisao, Goran najstabilniji element i glavni kurator “projekta Dugme”. Projekta koji zapravo, s obzirom na zavidnu samostalnu Bregovićevu karijeru te nastupe i “kod kuće” i po svijetu, možda najmanje treba njemu, a puno više svima oko njega. Pa i “njegovim pjevačima”. Mada, novca nikad dosta.
NAKON SUKOBA