Dani hrvatskog filma Orašje od 2019. godine nose naziv Dani hrvatskog filma "Ivo Gregurević" po svom zaštitnom znaku i utemeljitelju koji je preminuo u siječnju 2019. godine. Tako su odlučili njegovi prijatelji, kolege i kolegice, glumice i glumci Branko Schmidt, Perica Martinović, Vedran Mlikota, Anja Šovagović-Despot...
Festival koji vrijedi
Pune 23 godine Ivo je odnjegovao s filmskim festivalom "Dani hrvatskog filma" vjernu publiku koja je svake festivalske večeri punila orašku kinodvoranu. Tako je bilo i na svim festivalima bez Ive, a opet s njim kao dobrim duhom cijele manifestacije. Davne 1995. godine naš veliki hrvatski glumac Ivo Gregurević došao je na ideju u svoj ratom razoreni rodni kraj unijeti dašak kulture i životnog optimizma. Kao terapiju za liječenje ratnih rana i trauma primijenio je prikazivanje filmova. I za veliko čudo, u tada devastiranoj dvorani, u kojoj je pukom srećom ostalo neoštećeno platno, u Orašje su, uz filmove, počeli pristizati i prvi gosti: glumci i redatelji, nekolicina njih. Obnovom i gradnjom hotela, motela, uređenjem kinodvorane i drugih važnih sadržaja rodila se ideja o filmskom festivalu te je tako počelo i ostalo sve do danas. Iako fizički više nije sa svojim Posavljacima, spomenik Ive Gregurevića pomno motri da sve protekne u najboljem redu. Nenametljiv, šutljiv i pomalo odsutan, kakav je uvijek bio veliki posavski sin Ivo Gregurević, bio je izvrsna i časna tema za spomenik. Tu je odgovornu zadaću dobio akademski slikar Anto Jurkić, inače njegov dugogodišnji prijatelj, pa je samim time zadaća bila još teža.
- Budući da sam Ivu poznavao i s njim se intenzivno družio, to je na izvjestan način olakšavajuća, ali istodobno i otežavajuća okolnost jer od mene se očekuje mnogo više nego od nekoga tko ga nije poznavao. To je za mene, kao kipara, bila čast i obveza, ali i veliko zadovoljstvo, težak, ali i prekrasan posao. Nakon mnogo vaganja, ipak sam se odlučio za realističnu verziju spomenika visine 230 cm u bronci kao vječnom materijalu - kaže autor spomenika.
Nakon festivala koji nosi ime po njemu te spomenika njemu u spomen, Ivo Gregurević lani je dobio i bogato uređenu monografiju u kojoj su biranim riječima govorili njegovi kolege glumci i redatelji.
- Iza Ive je ostalo 150 uloga koje je odigrao. I to samo filmskih i televizijskih. Zvuči nevjerojatno, ali je istina. U svakoj od tih uloga bio je odličan ili izvrstan. Ne znam baš mnogo glumaca, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, s tako impozantnom karijerom - kazao je Dejan Aćimović, glumac i redatelj.
- Svi koji su se družili s Ivom znaju da on nikada nije mnogo govorio. Vrlo racionalan s riječima, samo bi izustio: "Idemo dalje"; "hajmo još jednu"; "kako ide ona", no komunikacija između nas ipak je bila savršena. Ivo je zapravo bio bećar koji je uglavnom šutio. Ne zato što nije imao što reći, vjerojatno zato što to nije bilo potrebno. Bila je to demonstracija karizme koju mnogi glumci imaju, ali nitko u tolikoj količini kao Ivo - kazao je redatelj Dražen Ferenčina. - Družili smo se 40 godina, a nikad nismo bili partneri ni na sceni ni na filmu. Kako je stario, sve je više bio mrgud, mračan i težak sebi i u filmu. Nije mi se sviđalo to što radi i to sam mu jednom rekao. Slegnuo je ramenima. "Uzimaju me", veli, "jer sa mnom svaki film prolazi, barem ovdje u Hrvatskoj. Tako se većina ovih mlađih redatelja pokriva. Ja uzmem lovu, a oni dobiju gotov proizvod". Mislim da je u suvremenom hrvatskom filmu bio slabo iskorišten njegov raskošni glumački talent - rekao je glumac Igor Galo.
Ivo - filmska gromada
- Ivo Gregurević bio je tvrdoglav, zatvoren i nepovjerljiv čovjek. Imao je, dakle, sve što je glumcu potrebno da bude to što igra, da igra to što jest. Ivo je tih nekoliko mjeseci snimanja filma bio Čaruga. I u kadru i izvan njega. "To je meni najbolja uloga" - govorio bi kad bismo se sreli - napisao je Rajko Grlić, redatelj.
- Silvestrovska se noć već spustila nad Zagreb i trebalo je razmišljati o razlazu. Nisam siguran da smo se nešto posebno pozdravili prije rastanka i odlaska na doček Nove godine, ali znam da mi je to bilo najljepše Silvestrovo u životu. Taj sam dan posljednji put u životu vidio Ivu Gregurevića. Između ta dva dana prošla je 31 godina u našim životima - napisao je Vedran Mlikota, glumac.
- Ivo nas je zadužio svojim postojanjem, likom i djelom. Tako da odbijam prihvatiti da ga nema. Jer kako Ivo Gregurević može umrijeti? To je pitanje koje muči sve nas koji smo s njim dijelili ljubav, avanturu, događaj, posao ili neku priču. Bilo privatno, bilo poslovno, imamo potrebu vratiti ga, produljiti to druženje, zahvaliti mu. Neki bi htjeli Đuku Begovića, drugi Hamleta ili Čarugu, treći tatu Kosmičkog ili Netjaka..., ali većina bi samo da je tu na čašici razgovora - napisao je Branko Schmidt, redatelj.
- Za Ivu bi se gotovo moglo reći da je bio opčinjen Šovagovićem. Toliko da je čak počeo i fizički nalikovati na njega. Pa, ipak, treba reći da je uspio izgraditi vlastiti stil. Po tim jedinstvenim filmskim glumačkim vještinama bio je naš, hrvatski Pavle Vuisić. Kad to kažem, zna se da izgovaram najveći kompliment koji se može dati jednom filmskom glumcu - napisao je Rade Šerbedžija, glumac.
- Nepodnošljiva lakoća glumca Gregurevića da u svakoj ulozi ostane svoj, a da istodobno uvjerljivo odigra lik koji mu je zadan, bila je toliko uvjerljiva da bi čovjek pomislio kako to može i sam ponoviti - napisao je Miroslav Škoro, glazbenik.
- Kad je Ivo koračao filmskim setom, ispred kamere je koračao sam talent, u svojoj autentičnoj duhovnoj i kreativnoj postojanosti. Kad je Ivo koračao kazališnom scenom, pred publikom je koračao čarobnjak zanata. Premda se nikad nije formalno bavio pedagoškim radom, može se reći kako je svaka njegova uloga posebna i jedinstvena škola glume - napisala je Anja Šovagović-Despot.