–Otkad je on otišao, nemam nikoga. Ja više nemam koga nazvati da popričamo – rečenica je koju sjetnim glasom izgovara Zlatan Stipišić Gibonni u dokumentarnom filmu o životu legendarnog Olivera Dragojevića, čija će premijera biti na drugu godišnjicu njegove smrti 29. srpnja u 20.05 sati na HTV-u 1.
Riječ je o filmu iz serijala „A Porina dobiva...“, čiji je scenarist i redatelj Toni Volarić. U ekraniziranoj biografiji nezaboravnog Olivera opisuju oni koji su ga najbolje poznavali – supruga Vesna, prijatelji Brico, Bata, Vinko Barčot, Zlatan Stipišić Gibonni, Zorica Kondža, Tedi Spalato, Tomislav Mrduljaš, Ante Gelo i drugi.
U njegovoj kući
– Počeli smo snimati 25. ožujka prošle godine u Veloj Luci, a posebno sam zahvalan Oliverovoj supruzi Vesni koja nas je pustila u njihovu kuću. To je kuća u kojoj je Oliver živio posljednjih nekoliko godina jer više nije htio spavati u brodu. Naime, prije su imali kuću više u mjestu pa, kad bi Oliver išao u ribe, onda bi i prespavao u brodu – kaže nam Volarić.
O pokojnom Oliveru posebno su zanimljivo govorili njegovi prijatelji. Vinko Barčot radi kao carinik, no napisao je neke od poznatih pjesama poput „Kad mi dođeš ti“, „Zemlja dide mog“ ili „Ne diraj moju ljubav“.
– Oliver je bio običan čovjek, bez obzira na slavu i bogatstvo. On je bježao od statusa zvijezde i trudio se biti običan. A običan je mogao biti samo na moru. U filmu Vesna kaže da su ga svi pitali zašto toliko često ide na more, pogotovo u siječnju kada je hladno. Odgovorio joj je: „Zato jer ništa ne čujem“. Zapravo, cilj mu je bio da pobjegne od buke i sluša samo tišinu mora, baš kako se i zove jedan od njegovih albuma – kaže autor filma i dodaje kako je teško bilo naći zanimljive i nepoznate podatke o nekom tko je bio popularan ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj regiji.
– Recimo jedan od njegovih najbližih prijatelja je Bata, koji ima konobu u Veloj Luci. Oliver ga je vodio sa sobom u New York i nakon koncerta bili su u nekom klubu. U kutu je čovjek prebirao jazz po klaviru, a Oliver ga je gledao cijelo vrijeme. Čovjek, naravno, nije znao tko je Oliver, ali ga je svejedno pitao bi li s njim svirao. I tako su sjeli skupa za klavir, jedan je svirao gornju lagu, a drugi donju. Bata ga je poslije pitao: “Pa dobro koja je to skladba?”, a Oliver mu je rekao da nema pojma, ali zna temu. On je bio pravi jazzer i perfektan sluhist. Mogao je odsvirati bilo što. Samo mu daj temu i on će improvizirati deset minuta. Nitko sretniji od njega kad bi sjeo za klavir i kad bi bio s obitelji i unucima – kaže Volarić.
Dragojević bi sretan bio i kad bi satima lovio ribu s prijateljima, a nitko od njih ne bi progovorio riječ. Sve bi govorili pogledima.
– Vjerujem da će mnogi zaplakati kada budu gledali film – otkriva nam njegov autor. U dokumentarcu smo doznali i kako su nastale neke od Dragojevićevih pjesama. Primjerice, dosad se nije znalo da je za snimanje „Kad mi dođeš ti“ najviše zaslužna njegova Vesna.
– Vinko Barčot mu je poslao, ali nije navaljivao, jer bili su prijatelji. Prolazili su dani i tjedni i Barčot se već pomirio da je Oliver neće snimiti. Kad ga je Oliver nazvao, Vinko nije znao da je to jedna jedina pjesma za koju ga je Vesna molila da je uvrsti na album. Dakle, tijekom cijelog njihova braka ona je samo taj put inzistirala da bi trebao snimiti neku pjesmu koja mu se na prvu nije svidjela. A danas tu pjesmu pjevaju milijuni ljudi – kaže Volarić, koji je dobio i nikad viđene privatne snimke Olivera koji je slavio s obitelji ili do šest ujutro zabavljao ljude po lokalnim konobama u Veloj Luci.
Nerijetko se tako znalo dogoditi da bi ljude koji su dolazili na Korčulu prvim jutarnjim trajektom na obali uz pjesmu dočekao jedan od hrvatskih najpoznatijih pjevača. U filmu je važan i njegov odnos s Hauserom, kojeg je Oliver pozvao na svoj koncert u Royal Albert Hallu dok je Stjepan bio student u Londonu.
– Namjerno nemamo njegovu zadnju snimku s koncerta u Splitu, ali imamo priče ljudi koji su ga posjećivali dok je bio bolestan. Tedi Spalato kazao nam je da je Oliver do posljednjeg daha živio glazbu. Kad ga je posjećivao, Oliver mu je puštao neke mlade izvođače i govorio koji su mu dobri – kaže redatelj filma.
Posebna je zanimljivost kako je film rađen kronološki unatrag. Počinje kadrovima velikanova sprovoda, a zatim pratimo njegov život unatrag, sve do prvog nastupa na Splitskom festivalu s „Picaferajem“.
– Neću vam kazati kako završava, morat ćete pogledati film. No sigurno je da ćete zaplakati kad budete gledali te kadrove – zaključio je Volarić.