Urednik i novinar Goran Milić (76) ovog nas je tjedna odveo na novo putovanje u dokumentarcu "What's up Paris, London, Berlin", čiju smo prvu epizodu vidjeli u ponedjeljak na HRT-u. Ekipa je prošla put dug oko 6000 kilometara kroz tri dominantne europske države i posjetila Strasbourg, Verdun, Pariz, London i Berlin.
Približno su jednake po broju stanovnika, političkoj i ekonomskoj moći, ali među njima postoje velike povijesne, filozofske, etičke i kulturne razlike, kao i drukčije percepcije svakodnevnog života. O svemu tome doznat ćemo u osam epizoda serijala, a Milić je, kao i uvijek, uspio saznati mnoge zanimljive detalje.
Restrikcije zbog korone
– Napravili smo sve što smo planirali, imali smo oko stotinu sugovornika. Neke su stvari otpale zbog korone i restrikcija, a neke smo dodavali. U prvoj epizodi praktično sam pokazao kako je izgledao taj odmak u Francuskoj od Drugog svjetskog rata do danas. Naime, i ja sam bio u Elzasu, na samoj granici s Njemačkom. Četiri godine išao sam u školu u Strasbourgu i ono što je najbolje jest da sam nakon 65 godina našao svog kolegu iz škole. Čak sam našao fotografiju našeg razreda iz 1956. i ponovno smo se slikali na istome mjestu – kazao nam je Milić i dodao da je zanimljiva razlika između tadašnjeg i sadašnjeg vremena.
– On se zove Jean Jacques Oswald, dakle ima tipično francusko ime, ali je Nijemac, jer je njegov otac bio američki zarobljenik koji je krajem rata pušten. Tada se oženio njegovom majkom i Jean Jacques se rodio 1946. godine. Pitao sam ga zašto mu nisu dali njemačko ime, a on se samo nasmijao. Naravno da to tada nije bilo uobičajeno. Recimo, taj Elzas je teritorij koji je više puta prelazio iz njemačkih u francuske ruke i svatko je uvodio svoja pravila. Rezultat je bio da je taj kraj postao zemlja francuskih imena i njemačkih prezimena. Kada sam prijatelja pitao kako se on osjeća, rekao mi je da je Francuz, ali Elzašanin – kazao je za Večernjak Milić, koji je intervjuirao i njemačku političarku Doris Pack. S njom je najnormalnije razgovarao na francuskom, jer je i ona rođena na granici.
– Rekla mi je da je francuski obrazovni sustav bio puno stroži od njemačkog. Onda smo stigli i do Verduna, gdje su se vodile velike bitke za pedalj teritorija. I danas tamo leži više od sto tisuća ljudi koji nisu identificirani. Danas je taj kraj relativno napušten, a blizu je regija Champagne, u kojoj francuski vinogradari i vinarije godišnje proizvedu tristotinjak milijuna butelja šampanjca čija vrijednost doseže iznos od gotovo pet milijardi eura – kaže za Večernji list Milić, koji je u seriji obradio i ono po čemu su sve tri zemlje najpoznatije.
Neugodne situacije
– Kod Francuza su to hedonizam i povijest, koju oni nude, a kod Engleza je to njihov jezik – kaže Milić i dodaje da je kod Francuza uvijek bio jači animozitet prema Englezima nego prema Nijemcima, bez obzira na činjenicu da su ih Nijemci okupirali u Drugom svjetskom ratu. Zanimljivo je i da Francuzi idu u kupnju u Njemačku, ali smatraju da je život bolji u Francuskoj – kaže Milić, koji je London posjetio tijekom restrikcija zbog pandemije koronavirusa i nakon Brexita.
– Vidjeli smo kako ljudi čekaju u kolonama za benzin, uz ograničenje od 30 litara. To baš nije ugodna situacija za taksiste, a razlozi su bili zanimljivi. Većina ih je mislila da je to zbog Brexita i nedostataka vozača cisterne, a neki su, kao i kod nas, smišljali razne razloge, poput onog da uvode novo gorivo pa hoće potrošiti zalihe staroga. Bilo je puno teorija urote. Nisu puno uzbuđeni oko Brexita, smatraju da sad mogu bolje kontrolirati useljavanje – kaže Milić.
U seriji ćemo doznati puno zanimljivosti, pa i onu o odnosu prema parolama koje se ne smiju izgovarati.
– U Francuskoj su zabranjene parole koje su povezane s islamskim terorizmom, a u Njemačkoj s nacistima. Kod njih je zabranjena i pomisao da netko uzvikne "Heil Hitler", ali prihvatljivo je hvaliti Staljina. U Engleskoj nema ograničenja. Pitali smo policajce što ako netko opsuje kraljicu pa su nam rekli da je ljudi stalno psuju. Naravno, oni imaju i Hyde park, u kojem se može slobodno govoriti. Naravno, druga je priča kad su se borili s IRA-om – kaže Milić, koji ovog puta nije imao kapitalce za sugovornike poput Woodyja Allena u serijalu "What's Up America".
– Europljani su zatvoreniji od Amerikanaca, pogotovo kad vide brojnu televizijsku ekipu. Razgovarali smo s Lady Campbell, autoricom nekoliko knjiga o britanskoj kraljevskoj obitelji, bili smo i kod kćeri Oscara Nemona, poznatog osječkog kipara, koji na Googleu izađe odmah nakon Meštrovića kada tražite najpoznatije Hrvate. U Njemačkoj smo razgovarali s financijskim direktorom Wolkswagena i Porschea, ali i s lokalnim političarima, da vidimo kako žive prije i poslije izbora. Gotovo unisono misle da je Europska komisija neizabrana birokratizirana struktura koja troši velik novac i guši autentičnost i suverena prava na kulturnu raznovrsnost. Zanimljivo je da na tome inzistiraju i ljevica i desnica – kaže Milić, koji već ima ideje za nove dokumentarce, no o tome će govoriti prođe li na natječaju. Poznati urednik i voditelj ne razmišlja o mirovini, a otkrio nam je da se bavi i sportom, i to hodajućim nogometom.
– To me oduševilo i to je sport kojim ću se više baviti kada zatopli. Isti je kao nogomet, samo je na manjem terenu i zabranjeno je trčanje. Nema ni sudaranja, odnosno remplanja. Baš je za moju generaciju, dakle starijih od 70, a u Engleskoj ga igra više od 200 tisuća ljudi. Kod nas je jedan od osnivača sportski novinar Momir Jelovac, koji mi je to prvi pokazao. Igrali smo dva poluvremena po pola sata i izmjerio je da smo prešli po 8000 koraka što je za mene, koji dnevno pravim 500 koraka, fantastičan pomak. Već sam se raspitao, u Zagrebu postoje dva terena na kojima bismo to mogli igrati i cilj mi je da se to više afirmira – zaključio je Milić.•