Prošlogodišnji Oscari južnokorejskom “Parazitu” i pozitivni šok koji je odjeknuo filmskim svijetom ove se godine neće ponoviti iz jednostavnog razloga što među nominiranima nema filma koji bi ponovno narušio američko-britansku dominaciju. Jedina opasnost koja je moguća barem “glumiti” da ima te ambicije, danska alkoholičarska humoreska „Još jedna runda”, jednostavno je otklonjena tako što nije nominirana u kategoriji najboljeg filma, već se morala zadovoljiti nominacijom za najboljeg redatelja (Thomas Vinterberg) i onom za najbolji strani film. A od osam nominiranih u glavnoj kategoriji sve vrijeme kao izraziti favorit slovi “Zemlja nomada” američko-kineske redateljice Chloé Zhao, 39-godišnjakinje rodom iz Pekinga, koja je prije četiri godine bljesnula s filmom “Jahač”, nepravedno zaobiđenim u nagrađivanju, baš kao što se sa “Zemljom nomada” sada pretjeruje. No, može li se dogoditi, kao i prethodnih godina, da favorit ne dobije glavni Oscar?
Lani je favorizirani ratni spektakl „1917.“ ostao bez nagrade, većina svjetskih predikcija mu je proricala pobjedu, no pomeo ga je Bong Joon-ho. Večernji list bile su jedne od rijetkih svjetskih novina koje su tada predvidjele trijumf “Parazita”, što smo u najavi i obrazložili: naime, u posljednjih 30 godina samo se dvaput dogodilo da film koji nije nominiran za montažu dobije glavnog Oscara, a “1917.”, kao i godinu prije favorizirana “Roma”, ostale su i bez nominacije za montažu i na kraju bez glavnih Oscara. No ove je godine “Zemlja nomada” nominirana i za montažu i za režiju i za najbolji film, a jedini koji još ima sve ove tri nominacije je ipak potkapacitirana “Djevojka koja obećava”, film aktualne teme, pitke režije i lijepe vizualizacije, ali bez prave ideje kako okončati nešto što je do samoga kraja teklo dobro. Osim toga, “Djevojka…” je britanski film što joj je sigurno jedan mali minus u očima glasača Američke filmske akademije. Na koncu, i na BAFTA-i je pobijedila “Zemlja nomada”.
Nepravda prema Zelleru
No, ima jedna mala kvaka koja svakako golica, a to je da glasači za Oscara vole isfurati svoj film, što su činili nebrojeno puta proteklih godina, a svakako je jedna od najneuobičajenijih, gotovo skandaloznih odluka bio Oscar nijemom francuskom “Umjetniku” 2011., kada je u konkurenciji bilo monumentalno remek-djelo “Drvo života” Terencea Malicka, po brojnim anketama i izborima jedan od najboljih i najvažnijih filmova 21. stoljeća. A već sljedeće godine doista osrednji “Argo” pobijedio je znatno bolji “Zero Dark Thirty”, i jedan beskrajno neobičan i bajkovit “Pijev život”. Godina 2013. bila je toliko moćna i neizvjesna (“Gravitacija”, “Ona”, “Vuk s Wall Streeta”, “12 godina ropstva”, “Nebraska”…) da tko god da je pobijedio, zaslužio je. Ali 2014. opet dolazi do iznenađenja: pobjeđuje “Birdman” (koji nije čak nominiran ni za montažu!) i to pokraj “Odrastanja” koji bi mogao ponijeti titulu filma desetljeća. Sljedeće godine filmski se svijet kladio na dva filma – “Pobješnjeli Max: Divlja cesta” i “Povratnika”, mi na “Sobu”, a pobijedio je – “Spotlight”. I onda dolazi ta 2016. kad su i publika i kritika bili oduševljeni modernim, a opet na neki zavodljiv način i starinskim mjuziklom „La La Land“, čiji se soundtrack i danas sluša u svakoj kući gdje žive zaljubljeni parovi, no hladan tuš u obliku komorne „Mjesečine“ skinuo je svijetu osmijeh s lica. Bio je tu još jedan dragulj, „Manchester by the Sea“, koji su mnogi filmoljupci željeli vidjeti na Olimpu, ali nije se na njega popeo. I onda dolazi još jedna neobična godina u kojoj pobjeđuje „Oblik vode“ Guillerma del Tora, iako je svijet već vidio kako producenti filma „Tri plakata izvan grada“ izlaze na binu i zahvaljuju suprugama, djeci, roditeljima i bogovima. Igrao je tada i „Dunkirk“ kao pritajeni favorit, a godinu ćemo pamtiti po posljednjem filmu Daniela Day Lewisa „Fantomska nit“, genijalnog Thomasa Paula Andersona koji, kako vrijeme prolazi, sve više sazrijeva kao djelo koji će voljeti buduće generacije. Prije dvije godine prosječna „Zelena knjiga“ pobjeđuje favoriziranu „Romu“, u godini u kojoj izuzev ta dva filma i nije bilo neke raskoši među nominiranima.
Oscar za redatelja često se raspoređivao po principu „svakome po malo“, ove godine šanse za takvu raspodjelu su ipak manje jer je redateljica „Zemlje nomada“ ovdje uvjerljivo najsnažnija karika. No ako bi se raspodjela obavljala ovom logikom – Oscar za najbolji film „Zemlji nomada“, Oscar za režiju Thomasu Vinterbergu („Još jedna runda“), a Oscar za najbolji strani film Jasmili Žbanić za „Quo vadis, Aida“, onda se takav scenarij čini kao jedini moguć u kojemu ne bi pobijedila Chloé Zhao. Neke manje, gotovo minimalne šanse, mogu se dati redateljici film „Djevojka koja obećava“ Emerald Fennell. I dok kritičari Večernjeg lista u ovoj kategoriji svojski navijaju za Vinterberga, čini se jako nepravednim da nije nominiran Florian Zeller, koji slovi za najuzbudljivijeg dramaturga modernog doba, a čije je ovladavanje tom, za mnoge redatelje kompliciranom filmskom linijom, božanski besprijekorno. Da se Zeller našao među nominiranim redateljima, porasle bi šanse i „Oca“ za najbolji film (za koji, kao što se vidi iz tablice, navijamo), jer je riječ o precizno dotjeranom filmu koji se čini zbrkan sve dok vam se na kraju poput Rubikove kocke ne poslože svi košmari dementnog Anthonyja (kojega glumi imenjak Anthony Hopkins). To je iznimno pametan, dirljiv i koristan film jer nam ukazuje da nas u ovoj eri dugog ljudskoj života (koji je korona doduše opet malo skratila) sve čeka demencija, kao rezultat koktela starosti i preinformiranosti. Prošaran briljantnim minijaturama velškog humora ovaj film ne „ubija“ dosadom ni artizmom kako bi se mogao stvoriti dojam, on upravo suprotno fascinira koloritom, protočnošću i dramaturgijom.
Tu sada dolazimo do kategorije u kojoj svi pobjednikom proglašavaju preminulog Chadwicka Bosemana. I to pomalo komplicira stvari jer Hopkins, koji je u “Ocu” odigrao ulogu života, ne slovi za favorita jer 1. već ima Oscara i 2. jer je živ. Kapa dolje Chadwicku, on je doista maestralan u svojoj ulozi, u još jednom poluteatarskom komadu “Ma Rainey: Majka bluesa”, doduše kao i Riz Ahmed u “Sound of Metal” , ali ništa se ne može usporediti s Hopkinskovom čarolijom. Ljepuškasta Carey Mulligan i karizmatična Frances McDormand dominiraju u predikcijama za najbolju žensku ulogu, iz prikrajka vreba snažna Viola Davis, a Andra Day koja je oživjela Billie Holiday već je otpisana. No prava se bitka vodi u kategoriji za sporednu žensku ulogu gdje tri dame, Youn Yuh-jung, Maria Bakalova i Olivia Colman vode ravnopravnu bitku.
Fascinantan film o hobotnici
Što se tiče sporedne muške uloge, stvorio se dojam da su karte već podijeljene, i da je Daniel Kaluuy kao vođa Crnih pantera siguran pobjednik. Iako, ne bi bilo nimalo nepošteno da Sacha Baron Cohen pobijedi za ulogu u filmu “Čikaška sedmorka”, glumac kojega smo uvijek gledali kroz prizmu budalasto-komičarskih scena odjednom se toliko dobro snašao u dramskoj ulozi da ga je bilo nemoguće prepoznati.
Film koji ove godine ima najviše nominacija, njih deset, a to je “Mank” Davida Finchera, zapravo se najmanje spominje. Kako to? Obično bi film koji prednjači u nominacijama vodio neku od glavnih riječi i na dodjelama, no “Mank” nitko tako ne doživljava. Čak su se neki Akademijini glasači javno pitali kakav je to film i gdje je tu film. Odviše je kompliciran i zapetljan, smatraju, odmaknuo se od teme i pretenciozno pokušao predstaviti dio američke povijesti, dok je srž filma ostala u zapećku a glavni lik sveden na alkoholičarske seanse uz koje se muči s pisanjem u krevetu. Tako da se Netflix zapravo nije baš proslavio sa svojom glavnom uzdanicom s kojom je planirao konačno uzeti prvi veliki Oscar. Štoviše, više šansi da uzme glavnu nagradu ima drugi Netflixov film “Čikaška sedmorka”, no nisu ni njegove odveć ozbiljne.
Ove su godine dvije najjače kategorije ispale one u kategoriji najboljeg filma s neengleskoga govornog područja i dokumentarca. Dokumentarni filmovi su se proslavili, silno zanimljive priče, neobični autorski pristupi, visoke produkcije i snažne poruke obilježile su dokumentarnu 2020. U brojnim predikcijama vodi film “Time” koji je sniman 20 godina, no posljednjih dana, naročito nakon što je osvojio BAFTA-u, sve se više kao favorit spominje “My Octopus Teacher”, čudesna podmorska pustolovina o čovjeku i hobotnici i njihovu prijateljstvu. Craig Foster mjesecima je bio pod morem kako bi živio sa svojom, kako on sam kaže “učiteljicom”, malom hobotnicom koja ga je fascinirala inteligencijom i nagonom za preživljavanje. Ovaj je film i znanstveni projekt jer mnogo toga čovjek nije znao o ovoj životinji: nekad je hobotnica služila za plašenje djece, onda je postala delicija u tanjuru, a sad bi lako mogla postati biće koje inteligencijom nadilazi sve poznate životinje. No što reći o sjajnom Crip Campu, pa o sada već kultnom rumunjskom Kolektivu, koji je nominiran za najbolji dokumentarac i najbolji strani film, ali očito neće nigdje pobijediti?
Na kraju imamo sjajnu konkurenciju u stranom filmu, gdje se hrvatska kinematografija sa svojim autorskim nerazumljivim filmovima ne može nikako nametnuti, ali zato Bosna i Hercegovina već drugi puta u ovom stoljeću ima nominaciju. Ima li šansi “Quo vadis, Aida?” Jasmile Žbanić? Ima, iako je “Još jedna runda” izraziti favorit, ne samo zato što je već posvuda pobijedio, već i zato što je i redatelj Thomas Vinterberg nominiran za najbolju režiju. A to puno znači. No ima jedan mali crv sumnje koji golica maštu, a to je da Američka filmska akademija tradicionalno nenaklonjena modernim europskim temama poput ove u Vinterbergovu filmu, pa tu Žbanić vreba svoju šansu. Jako je zanimljiv, premda očito produkcijski mršav, tuniski film “The Man Who Sold His Skin” koji spaja visoku umjetnost i migrante.
Na kraju samo podsjetnik na brojne krasne filmove koji nisu nominirani: “Prva krava”, “Nema zla”, “Lovers Rock”, “Bez posebnih obilježja”, “Mliječni zubi”, “Come True”. Mogla se ovogodišnja ponuda Oscara itekako obogatiti nekim od ovih filmova.