"Od tate sam naslijedio snažan glas, a od mame senzibilitet. Nitko se nije profesionalno bavio glazbom, ali svi su bili muzikalni. Prvi smo u ulici imali radio, a mama me prije osnovne škole upisala na balet i ritmiku, da steknem koordinaciju", pričao je o svom djetinjstvu i odrastanju Krunoslav Kićo Slabinac u jednom od posljednjih velikih intervjua koje je dao za 100posto u ožujku prošle godine.
Nije mu bilo teško objasniti otkud glazba u njegovom životu, sjetio se i odrastanja u Osijeku, utjecaja majke i oca. Prodoran glas i neprikosnoven senzibilitet - glazba je bila ono za što se Kićo Slabinac rodio, ono što je do kraja života živio. Njegovi kolege i suradnici iz izdavačke kuće Croatia Records tužni su se oprostili od njega - govoreći da mu je najveća želja bila pjevati do kraja, dok je živ. Tako je i bilo. Iza sebe je ostavio više od 500 snimljenih pjesama, oko 25 LP ploča i CD-a te 50-ak singlica.
Skromno odgojen, uvijek je cijenio obitelj iznad svega. "Potječem iz skromne peteročlane obitelji. Otac nas je odgajao da se brat, sestra i ja moramo uzajamno pomagati. Često je znao govoriti: 'Ženu si odabrao sam, a braću i sestre si dobio na dar'. Zato smatram da treba imati više djece, barem troje. Naučio sam sve sam stjecati slušajući i savjete starijih, s mnogo truda, rada i bez ustupaka i protekcije. Ljubav i sreća su najvažniji...", govorio je Kićo. A njegova najveća ljubav bila je glazba i sjećao se svakog detalja iz svoje glazbene priče.
Gitaru dobio kao dječak, nije išao još ni u srednju školu kada je krenuo s nastupima po plesnjacima
Nikada nije zaboravio ni prvu pjesmu koja ga je natjerala da se u mladosti zaljubi u rock and roll - "Whoo Hoo" benda "The Rock-A-Teens". Molio je svog tatu da mu kupi gitaru i već krajem osnovne škole počeo s prijateljem Vladom Balenom svirati po plesnjacima u Osijeku. "Tad je svaki kvart imao svoj plesnjak, a mi smo ih sve obilazili i molili da nas puste da odsviramo u pauzi koji rock'n'roll. Polako su nam se pridružili bubnjar i kontrabasist i ljudi su bili sve oduševljeniji. Svirao sam rock'n'roll koji se dotada zvao 'music with a beat'", pričao je u spomenutom intervjuu, u kojem je sažeo svoje životne i karijerne faze.
Bio je tada tek dječak i jedan od prvih koji su na ovim prostorima počeli svirati rock, žanr u povojima, spreman da osvoji svijet. Stigle su zatim i usporedbe s Elvisom Presleyjem, no Kićo ga nije imitirao. Dapače, kada su se svi uhvatili rock and rolla, on je prešao na etno. Nakon odsluženja vojnog roka, 1969. pojavljuje se na Splitskom festivalu, a iduće godine odnosi pobjedu s "Cvijetom čežnje". Ubrzo je karijera krenula uzlaznom putanjom, a tada Kićo donosi sudbonosnu odluku.
Odlazak u Ameriku i ljubav s "divnom crnom ženom"
Donosi odluku, naime, da iskuša sreću u Americi, gdje je, govorio je, imao najplodnije godine karijere. Tada je nastao hit "Zbog jedne divne crne žene", žene koja se zvala Mirjana Antonović, i u koju je tih godina Kićo bio silno zaljubljen. Iako je njihova romansa završila ružno, s Mirjanom se sreo prije dvije godine - kada je ona došla u Zagreb i javila mu se. "Inzistirala je da budemo prijatelji, barem u ovim godinama, da ne umremo kao neprijatelji. Ipak smo si nešto u životu značili", rekao je Kićo nakon susreta sa ženom koja je bila inspiracija za njegov najveći hit.
Pronašao je kasnije ljubav, dobio dvoje djece, no razveo se 1989. godine, nakon 12 godina braka. Bivša supruga Dubravka teško je podnosila Slabinčevu dinamičnu karijeru, i on ju je, poslije niza godina - shvatio. "Ja sam 13 godina zaredom provodio tri mjeseca na turnejama po Sovjetskom savezu. Onda bih se vratio pa išao u Kanadu, Ameriku i Australiju, kad bi došlo ljeto, turneje po Jadranu. Trebalo je to podnijeti i izdržati. To bi moglo funkcionirati da su oboje u istom poslu pa imaju razumijevanja. Ali, onda opet štetu trpe djeca. ", rekao je u razgovoru za 100posto.
Ipak, ta 1989. ostala mu je u svijesti kao najteža u životu. U toj godini se razveo, supruga je otišla s njihova dva sina, a krajem iste godine preminula mu je voljena majka. Snagu za dalje crpio je iz glazbe i iz svojih sinova.
Toliko težak životni period ponovio mu se 2008. godine kada je izazvao prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama i bio uvjetno osuđen, te 2011. kada je doživio moždani udar i zadobio ozbiljne zdravstvene probleme. O tim bolnim temama nije volio govoriti niti ih se prisjećati.
Silno posvećen svom poslu, Kićo je bio i u svojim političkim stavovima jasan. Nije ih se libio reći nikome - pa ni samom Titu - svoje stavove. "Nikad se nisam libio reći da sam Hrvat, ali nikad nisam bio nacionalist u negativnom smislu koji mrzi sve drugo". Poštovao je Kiću Tito, volio ga je i Tuđman. Stoga ne čudi što ga je želio u redovima HDZ-a. Ipak, Kićo je ponudu predsjednika odbio dvaput. Treći put nije mogao - upao je u Sabor, a iz njega izašao uzdignute glave. "Časno sam odradio svoj posao, čak su i oni najkritičniji novinari rekli da sam jedan od rijetkih koji uzdignute glave izlazi iz Sabora. Ne možeš tamo sve ni reći što želiš jer ne možeš pucati na svoj gol, a sve se dogovara na klubu zastupnika. Ja sam se tamo osjećao kao ptica u kavezu, riba u akvariju. Nisam nikad htio graditi karijeru u politici i znam da se moja publika podijelila oko toga", rekao je o političkom izletu.
Iako je 50 godina proveo na glazbenom vrhu, pred kraj karijere razočarao se u stanje koje je zavladalo u domaćoj glazbi. No, s ponosom je gledao na ono što je napravio. I zaista, ostavština ovog velikana bit će zlatnim slovima zapisana u slavonsku ravnicu i naš identitet. A to je najveća čast nakon života posvećenog svojoj najvećoj ljubavi, piše Gloria.