Koja je tajna zdrave kose Perice Martinović, vrzma mi se po glavi dok razgovaramo u hladu Palainovke, a ja okolišam trebam li našoj velikoj glumici i dugogodišnjoj predsjednici Hrvatskog društva dramskih umjetnika postaviti takvo neozbiljno pitanje. Ipak, nisam mogla izdržati.
- Baba, Perica, baba Perica, Župa dubrovačka, baba Perica - odgovara mi smijući se u ritmu Konstraktine eurovizijske uspješnice. Prekasne uvojke, kakve su prije 500 godina opjevali dubrovački petrarkisti, a njen su zaštitni znak, naslijedila je od svoje bake po kojoj je dobila i ime.
- Baka Perica ostala je mlada udovica pa je preuzela stvar u svoje ruke i otvorila jedan od prvih hotela u Dubrovniku, borila se da mom ocu pruži dobar život i obrazovanje. Sjećam je se, nije se skidala iz župske udovičke nošnje otkako joj je muž umro, nije se više udavala iako je imala prosaca. Nosila je pletenice koje je motala iza glave, kosa joj je bila dugačka do struka, sve do smrti je imala dugu, bujnu kosu - priča. Perica Martinović ne samo da je rođena za kazalište, već je u njemu i odrasla. Njena majka bila je inspicijentica u Kazalištu Marina Držića, otac, legendarni Miše Martinović, a ona je još kao šestogodišnja djevojčica pjevala u Malom raspjevanom Dubrovniku maestra Đele Jusića.
- Tako je krenulo. Nešto kasnije, Tom Durbešić u Dubrovniku je režirao "Hasanaginicu" i dobila sam ulogu male Fate, begove kćeri. Trebala sam izgovoriti dvije rečenice, još uvijek ih se sjećam: "Nije ovo babo Hasanaga, već daidža Pintorović, beže!'. A Tom je to izrežirao tako da bude iza kulisa što se meni nikako nije svidjelo. Radnici su ostavili ljestve kraj scene na koje sam se popela i preko zidina viknula svoju repliku pa mi je Tom rekao: "Ne smiješ tako, mala Fata se ne smije vidjeti", ali meni je smetalo što nisam na sceni pa sam se snašla - smije se uspomenama iz djetinjstva Perica. Glumom se nastavila baviti kroz čitavu osnovnu školu i gimnaziju.
- U gimnaziji sam puno pisala i danas kada čitam te stvari koje imam sačuvane, a da ih nisam bacila, čudim se kako sam lijepo pisala i zašto nisam nastavila, ali nikad nije kasno... Bila sam urednica u časopisu Naša riječ, gdje sam i pisala osvrte na predstave i događanja. Sudjelovala sam i u studentskom teatru Lero. Bila je to mlada generacija Ivice Kunčevića, Krune Šarića, Dubravke Miletić, cijela je ta generacija došla u Dubrovnik s Akademije u angažman - sjeća se početaka. U Leru je odigrala i svoju prvu veću ulogu, Aristofanovu Lizistratu.
- Kunčević i Šarić za Lizistratu su napravili audiciju. Doma ništa nisam rekla, naučila sam Lizistratin govor o ženskim pravima napamet, došla tamo i odmah su mi rekli da igram. A i danas je taj komad aktualniji no ikad - prisjeća se Perica svoje prve uloge antičkoj komediji čija je radnja smještena u Atenu u vrijeme Peloponeskih ratova. Atenjankama je rat dozlogrdio pa su preuzele stvar u svoje ruke, sazvale skupštinu žena svih zaraćenih polisa na kojoj je odlučeno da će svojim muževima uskratiti seksualne odnose dok ne prestanu ratovati. Kako je izgledao život unutar zidina Groada 60-ih kada je bila gimnazijalka, živo me zanima pa i to pitam.
- Bolje je pitanje koliko je života bilo unutar zidina! I to ne samo ljeti. Kada sam upisala današnju Osnovnu školu Ivana Gundulića u zidinama, bila su četiri razreda. Danas jedva da se skupi jedan. Ljudi koji stalno žive unutar zidina danas su kao rezervat od 600 Indijanaca - žali se Perica. Osim toga, prisjeća se, šezdesete su bile doba kada je milicija privodila dugokose mladiće koji bi u gradu ispod Sponze pjevali Beatlese i Stonese.
- Vodili su ih na prisilno šišanje. I ja sam u to doba platila kaznu kada se otvorio prvi kafić u Ulici od Buže jer unutra nije bilo mjesta pa smo sjedili vani, no uredovao je milicajac koji je naplaćivao kazne jer smo kršili red i mir - sjeća se. A onda su došle sedamdesete i Dubrovačke ljetne igre postale su jedna od najvažnijih kazališnih manifestacija ne samo u bivšoj državi, već u Europi i čitavom svijetu.
- Parin "Kristofor Kolumbo", plovidba na Nelsonu i Boban koji viče Krležine rečenice na križu broda, "laž, sve je to laž, narode", to su stvari koje su zauvijek ostale zapisane u povijesti hrvatskog kazališta i kulture. Jedna od mojih prvih uloga na Igrama bila je Izmena u Sofoklovoj "Antigoni" koju je režirao Kunčević - priča o zlatnim danima Igara. Perica je kao glumica dugo provela kao slobodnjak, potom je u ansamblu Gavelle do umirovljenja 2019. Ljubav prema domovini, Perici je podjednako važna kao ona prema teatru pa se čim je počeo Domovinski rat, prijavila kao dobrovoljka u vojsku.
- U početku smo bili u ZNG-u, no vojska je shvatila da slikare i glumce treba zaštiti i svrstati u posebnu bojnu pa su tako nastale Croatian Art Forces. S Tahirom Mujičićem napravili smo Ad Hoc Cabare, imali smo razne skečeve, putovali po terenima vojnim kombijem s oružjem iz kojeg su nas učili pucati na Sljemenu. Međutim, ja sam to pucanje svladala još u gimnaziji kada su nas učili pucati iz M48, nije to neka velika mudrost, pucanje iz puške, nažalost. Ne ponovilo se - govori. Perica Martinović šest je godina bila predsjednica Hrvatskog društva dramskih umjetnika, a nedavno je to mjesto prepustila svom mlađem kolegi Ivici Pucaru, a ona mu je potpredsjednicom. Od svih manifestacija koje HDDU organizira, kaže, najponosnija je na Festival glumca.
- Slavonci su odlični domaćini i zato svi glumci obožavaju taj festival, a mnogima je i nagrada koju ovdje dobiju, uz Nazora, najdraža jer je od kolega. Ove sam godine bila i predsjednica žirija, a sa mnom su u žiriju bile kolegice Vanja Ćirić iz Komedije i Anita Schmidt iz osječkog kazališta i o svemu smo odlučile jednoglasno. Predsjednik festivala Davor Svedružić ove je godine napravio fantastičan izbor. Festival s vremenom raste, a sada smo imali uz male scene i četiri nacionalna kazališta - ponosno će Perica. Za poseban doprinos Festivalu glumca i glumačkom pozivu Enesu Kiševiću dodijeljena je nagrada Ivo Gregurević. Dodjela te nagrade za Pericu ima posebnu težinu jer Ivo, kaže, ne samo da je sudjelovao u festivalu od samih početaka, već su bili bliski prijatelji čitav život.
- Kada smo bili na festivalu, išli smo ga pozdraviti u Orašje i zapaliti mu svijeću na grob. Ivo je bio moj glumački brat, kao što mi je i moj rođeni Maro. Od prvih dana Akademije pa sve do njegovog odlaska, glumili smo skupa, odrastali, svađali se, družili. Bilo je tu lijepih i tužnih trenutaka, veselja i plakanja - prisjetila se Perica barda hrvatskog glumišta. S Ivom Gregurevićem, kaže, upoznala se na prvoj godini ADU. Bio je vesele naravi, dobričina koja je stalno imali potrebu nešto organizirati, skupljati ljude, kaže Perica.
- U Buconjićevoj je Ivo do smrti stanovao vrata do vrata s mojim bratom pa i danas, kada idem bratu i nevjesti vidjeti moju nećakinju Neu, koja ima 18 godina, uvijek se zabunim i krenem Ivi jer sam više bila tamo - priča. Njih dvoje su se kao studenti skupa su se i švercali u domu,
- Gotovo 18 godina smo svi bili podstanari, ali bili smo divna ekipa. S nama je bio i Božo Alić, jedini Zagrepčanac među nama, Andrija Tunjić, koji se sada bavi pisanjem, i Anamarija Šutej, sestra pokojnog dirigenta Điđija Šuteja, Biserka Fatur i Miljenka Androić, nas četiri cure i tri dečka. Nikako nismo mogli riješiti stambeno pitanje jer svaki put kada u molbi napišeš da si glumac, ne shvate te ozbiljno. Jednom mi se dogodilo da mi je gazdarica otkazala sobu usred zime pa sam spavala kod Andrije i Ive na Savi. Nakon toga se znalo događati da Ivo i Andrija spavaju kod mene. Ma bili smo doslovno kao braća i sestre, nikad nismo bili u ljubavnim vezama, ali naša je povezanost dubinska - prisjeća se studentskih dana u Zagrebu s ekipom s faksa. Kao i mnogi studoši, smije se Perica, konstantno su bili praznih džepova.
- Stalno nam je falilo novca za hranu, život i prijevoz pa smo se švercali po tramvajima, bježali kontrolorima... Nekad su se mlijeko i jogurt ostavljali ispred dućana pa smo i to znali uzeti kad smo bili gladni... Ono malo što su nam roditelji slali, nismo znali rasporediti za cijeli mjesec pa nam je stalno falilo novca. Sa 19, 20 godina, pojma nismo imali o financijama. Živjeli smo u neimaštini, ali puni ljubavi... Nismo se micali s na Akademije, a ja sam prve dvije godine pokušala ganjati još i Filozofski gdje sam studirala engleski i talijanski, a kasnije sam se prebacila na fonetiku, no odustala sam jer je ADU tada tražila, a nadam se da je i dalje tako, jedno potpuno posvećenje i apsolutni angažman - prisjeća se. Cijela je ekipa, nastavlja, imala sreću jer su vrlo brzo počeli zarađivati glumačke honorare na TV Zagreb. Snimali su drame, filmove pa se situacija poboljšala.
Njihova je generacija imala priliku da ih kazališno odgajaju neka od najvećih imena hrvatskog glumišta. Mijenjali su klase pa su tako učili i od Toma Durbešića, Joška Juvančića, hrvatski im je predavao Bratoljub Klaić, Ranko Marinković dramaturgiju, Vladan Švacov povijest kazališta i filozofiju, scenski govor Tonko Lonza, i Neva Rošić... Sedamdesetih i osamdesetih i Perica Martinović je na televiziji zablistala u niz uspješnih TV serija i filmova poput "Putovanja u Vučjak"; "Ludi dani"; "Đuka Begović"... Kako to da je u zadnje vrijeme nema na televiziji, zanima me.
- Otkako HRT producentima plaća gotove proizvode umjesto da sam stvara svoj dramski program, dobrog sadržaja manjka. Nekad su tamo sjedili ljudi poput Ivanca, Štivičića, redatelji poput Kreše Golika, Marija Fanellija, Antuna Vrdoljaka, Danijela Marušića, kao i vrsni producenti koji su znali napraviti dobar sadržaj. Šteta je što je HRT svoj dramski program predao u ruke čudnih biznismena, a rezultati toga su svima vidljivi, čast iznimkama. To se može vidjeti i po tome kakvi se tekstovi rade. Gdje su Krleža, Marija Jurić Zagorka, Ivo Vojnović... Imamo vrijedne pisce za velike stvari, prodavalo bi se to vani i izvijestilo Europu što je Hrvatska i kakva je njena kulturna pozicija: čini mi se da su došli ljudi koji to ne shvaćaju - smatra Perica.
Veliki problem glumišta, smatra ona, je i velik broj akademija iz kojih izlaze mladi ljudi bez mogućnosti zaposlenja u struci. Problem su i oni umirovljeni koje zbog nedostatka sredstava, kazališta ne zovu da igraju nakon mirovine.
- Kada sam ja bila mlada glumica, Zvonimir Rogoz je igrao kneza u Jupinoj "Dubrovačkoj trilogiji". Imao je više od 90 godina. Mi mlađi glumci zvali smo ga papa Rogoz i često nam je dijelio svoje životne mudrosti. Jednom nam je tako rekao: "Deca, znate koja vam je najbolja formula da ste uvijek mladi i zdravi? Kad ste u krevetu s nekom damom ili dečkom, uvijek si stavite plahticu prek leđa!" Valjali smo se od smijeha, nevjerojatno je duhovit bio. A bio je i nagluh pa ga je neki mlađi glumac trebao dotaknut štapom da zna kada ide njegova replika - prisjeća se. Puno stvari od glume, naučila je, veli, i od svoga oca Miše Martinovića.
- Nakon Lizistrate mi je održao predavanje i rekao mi je da zapamtim da u našem poslu treba trajati, da ostavim nervoze, jer sve dođe u svoje vrijeme, i da ne budem halapljiva prema ulogama - sjeća se svog oca, također glumačkog velikana koji je preminuo lani u 96. godini života. Miše se mnogi sjećaju i po legendarnoj ulozi Brice u "Malom mistu". Majka Lidija pak 21. siječnja navršila je 90 godina.
- Teško se kreće, ali sjeti se imena prije nego ja. Ne da se. Ocu je nedavno bio rođendan pa je malo tužna jer je ovo prva godina da ga nema. Ali ne propušta kupiti Ekran zbog tv programa pa će se baš iznenaditi kada pročita ovaj naš razgovor - smije se Perica koja uskoro putuje u Dubrovnik gdje Aida Bukvić režira otvaranje u kojem će nastupiti, no kako će sve izgledati, još uvijek je tajna.